Sa likovnim umjetnikom i književnikom Nedeljkom Simanićem smo razgovarali za emisiju Radio suncobran nakon promocije njegovog romana “Sukubus” u Tivtu.
Na kojim su frekvencijama likovni umjetnik i književnik u Vama ? U kakvom su odnosu, dok obitavaju u Vašem biću
Nekad mislim da su u jako sretnom i dobrom odnosu, a nekad mislim da mi jedno drugom oduzimaju energiju koju mogu posvetiti određenom mediju. Nastojim da pomirim te dvije oblasti izražavanja. Mislim i da su one saglasne i da ono što ne mogu da ga izrazim u mediju slike nastojim da izrazim u mediju pisanja. Medij slike je bliži muzici nego bilo čemu, a pisanje se opet obraća onom misaonom u nama, nečem cerebralnom, nećem čemu se na duže staze možemo posvetiti, o čemu možemo razmišljati . Iako ne mogu da kažem da i jedna i druga umjetnost nemaju duhovnu potku.
Slikarstvo je dosta statično i sliku možete da sagledate za vrlo kratko vrijeme, da je obuhvatite jednim pogledom. Pisanje vam dozvoljava da uronite u lavirint teksta, u rečenice i da imaginirate slike koje postoje u dijelu po svojoj volji. To vam pruža pisanje, a muzika je već apstraktni mediji . Ima ljudi koji imaju sinestetičke sposobnosti pa mogu čak i od zvukovo da prave boje ili neke slike. Ali književnost svojom eufonijom, svojom fonetikom podsjeća na zvukovno, na muzičko, a pored toga sadrži i taj aspekt slike, nečeg vizuelnog, što možete da percipirate ako imate mašte.
Obije Vaše umjetnosti su tihe.
Tako je. Možda je slikarstvo najtiša od svih umjetnosti, čak i od poezije. Poeziju možete čitati u samoći, u sebi,
možete je čitati i javno ali svakako nastaje u tišini . Muzika je, opet, spoljašnja vibracija.
Vaš likovni rukopis je šetao od impresionizma do figurativnog neoekspresionizma a gdje je sada?
Bio je prvo taj neoekspresionizam, onda sam otišao potpuno u apstrakciju za izložbu „Tišina“ u galeriji Sju rajder, kao i za par slika u Kotoru , od kojih sam za jednu dobio godišnju nagradu zavizuelnu umjetnost. Sada radim na ciklusu „Apstraktna Boka“ koji je ponovo povratak boji, povratak primarnim slikarskim elementima koje ja volim. Za razliku od ekspresionističko figurativnog „Ranog raja“. Ciklus ima elemente pejzažu, mada ima i tu nagovještaja ljudske figure, ali je sve u nekom likovnom duktusu.
Jeste li ostali vjerni klasičnim likovnim tehnikama ?
Jesam ,tu je je i dalje ulje i štafelajno platno. Spremam se takođe i za godišnju izložbu u Kotoru, jedan konceptualni rad koji će biti apstraktan i imaće snažnu društvenu poruku. A što se tiče pisanja, treba da izađe moja zbirka poezije „Ka zlatnom gusaru“ , radim na zbirci priča „Delfini ne postoje“, a počeo sam i još nešto veće, ali je rano za priču o tome.
Boji li se Vaš likovni umjetnik ekspanzije Vašeg književnika ?
Ne, u tim sam godinama kada ne bi trebao da se bojim ničega. Meni je samo bitno da imam mogućnost za izražavanje, a putem kog medija će to biti, manje mi je važno .
Kako je u Vašem romanu Vaše autorsko Ja plivalo od kćerke do oca ?
Ne samo ćerke do oca, plivalo je možda čak i više od oca ka sinu , mislim da je to bitan momenat romana. Inače je moje Ja plivalo kroz sve likove romana. A posvetio sam roman mojoj ćerki Lini jer je ona nastavak naše porodične sage i nadam se da će jednog dana uzeti moj roman i saznati nešto o djedu koga nije upoznala , kao i o meni .
Da li roman predstavlja dokumentarnu prozu ili vrstu autobiografske fikcije?
Da, to je autobiografska fikcija, žanr koji je danas u književnost dosta zastupljen i ja nisam bježao od toga. Odgovara mi ta forma zato što mislim da pisac mora da piše o onome što zna najbolje, što mu je blisko, što mu je drago na neki način, i gdje se nekako najbolje snalazi. Autobiografskog dosta ima i to su neke činjenice iz života koje su poredane nekom logikom, a fikcionalno je ono što je neophodno svakom literarnom tekstu da bi se uopšte mogao tako nazvati. To je nadilaženje proste dokumentarnosti i pronalaženje nečeg duhovnog u činjenicama stvarnosti koje postoje. Poslužio sam se raciocionalnalnošću da pomiješam karaktere u romanu. Nekom sam liku pripisao osobine koje ima neko drugi , a opet njemu osobine koje pak ovaj ima, tako da se optike tih likova miješaju i to je ono što je fiktivno u romanu.
Koliko neobičan naziv romana, Sukubus, uzet iz srednjovjekovne mitologije, govori o demonskom u Vašem rodnom gradu Sarajevu u trenucima njegove mračne istorije ?
Sukubus je lik, simbol, metafora za demona koji ne mora nužno da bude loš i negativan, čak može da bude i stvaralac i destruktivna sila, kako je i predstavljen u romanu .
Sarajevo je samo po sebi, po svom istorijskom slijedu događaja bilo, barem u periodu kad sam ja odrastao, idealan topos za grad vizije prosperiteta gdje sam ja mislio da će se djetinjstvo razviti u normalnom vidu i da stremi nečem boljem. Međutim, ono se survalo u nevjerojatno katastrofu krajem osamdesetih godina i niko nije mogao da predvidi da će se u takvoj sredini koja je baštinila međuljudske i svake druge odnose, da će se takvo zlo desiti. Zašto se ono desilo, odgovori su brojni , mogu biti politički, ideološki, ovakvi i onakvi , ali ja sam odgovor našao u djelovanju podzemnih sila. To je u romanu naročito naglašeno, to spuštanje u podzemlje. Čini mi se da te sile i dan danas i svugdje na svim prostorima u svijetu, ne samo kod nas, rovare i samo čekaju da negdje izbiju na površinu.
Fotografija na naslovnici romana Vam je emotivno veoma bitna, a jedina je koju ste mogli ugrabiti tokom teške
sarajevske priče. Ko je na njoj ?
Mislim da imam možda još jednu fotografiju, ali se njoj izagubio svaki trag. Na ovoj fotografiji iz 1967., koju sam stavio na naslovnicu, sam ja kada sam imao godinu dana, sa ocem. Slikana je u prvom našem domu i nađena je sticajem okolnosti u potpuno ispražnjenom stanu koji se moja majka vratila poslije rata, jer su u toku rata živjeli potpuno strani ljudi. Kad se majka vratila u taj stan nije zatekla apsolutno ni jednu iglu, sve je morala sama da nabavlja da bi preživjela. Prva komšinica joj je donijela par fotografija koje su ostale iza nas. Sve ostalo je nestalo, moja biblioteka, čitav život je potpuno pretvoren u prah i pepeo, čak su i sjećanja na to potpuno izbrisana. Tako da roman govori o tom nestajanju nekih činjenica individualnog ljudskog života, to je jedan od motiva pisanju romana kako u jednom trenutku sve može da bude izbrisano, mislim da je to neka o usudu čovjeka modernih vremena. Niešto nije sigurno ništa nije izvjesno. Vidimo sad ovim stvarima koji se dešavaju u svijetu da vrlo lako možemo biti opet žrtve takvih događanja i takvih stvari.
Koliko je za Vas bilo iscjeliteljsko preseljenje u Boku, u ovo mediteransko svjetlo i sve boje plave ?
Da, zaista je bilo iscjeliteljsko. I za divno čudo, nedugo pošto sam došao ovdje , već nakon par mjeseci ,sve je krenulo u pozitivnom pravcu, već sam stekao neku sigurnost . Mislim da je bilo nečeg sudbinskog u tome, iako ja nikad nisam imao nikakav naklonost prema Mediteranu, prema morima, i nikad nisam svoju život mogao da zamislim pored mora. Ali, ispostavilo se da mi je ova sredina prijala, da me je na neki način uzdigla.
