Nastavljajući priče o gradovima, naš gost, čuveni putnik Danilo Kalezić je priču počeo razmišljanjem za koji grad da se odluči:
„ Ja sam zapravo mislio da ću da vam govorimo o gradu u kome bih ja živio. Htio sam da pričamo o Londonu, a onda sam shvatio da ćete imati goste, koji će vjerovatno pričati o Londonu, da je sigurna luka, kao Njujork, kao Prag i još nekoliko gradova koji su češći posjećeni, kao Barcelona itd. Tako da je grad u kome bih živio i volio da osjetim život – London. Ja volim njegovu širinu, činjenicu da ne grade previše visoko svoje zgrade, da imaju puno zelenih površina, da je Temza ma koliko bila zagađena izuzetno lijepa rijeka. Sve je u uređeno, gradski prijevoz čist, a ipak je u Evropi. A sa druge strane, osjeća se ta neka ostrvska kultura i njihov blagi zazor od svega ostalog. Oni naravno misle da su svijet za sebe, što je negdje vrlo interesantno. I taj momenat kad se uđe sa voza ekspres hitroa koji vodi sa sa Hitro stanice, odnosno aerodroma na Padington kad se uđe u taj Padington i pre vama “pukne“ London to je stvarno jedan od onih detalja koji baš volim da osjetim i uvijek se unaprijed radujem. Naravno, nije to grad u kome danas pričamo ali jeste grad u kome bih potencijalno mogao da vidim sebe, da bar neko vrijeme živim.“
Razmišljao je da priča o više različitih gradova, Pnom Penu, gradovima južne Amerike, nekim evropskim gradovima. Onda je shvatio da je Samarkand vidio proške godine te da je vrlo živo sjećanje na grad i generalno Uzbekistan kao zemlju:
„Samarkand je opjevan grad, puno knjiga o njemu je napisano kako beletrističkih tako istorijskih, a opet je relativno turistički nepoznat našim ljudima, ali i globalno pa sam mislio da bi bilo lijepo da napravimo mali omaž Samarkandu. Ja mislim da kad kažete Samarkand dosta ljudi (Čak i neki moji prijatelji) misli da je to drevni grad, ali babina pećina, priča o nekim istorijskim gradovima koji više ne postoje itd. Međutim, kada malo zagrebete ispod površine svakako da je Samarkand tu, kad kažem tu ne pretjerano daleko, a Uzbekistan je dio bivšeg Sovjetskog Saveza jedan od takozvanih stanova, kako Kazahstan, Turkmenistan, pa tako i Uzbekistan i mnogi drugi. Išao sam tragom toga da volim putovati u zemlje za koje mi ne treba viza, a to inicijalna prednosti je ne morate da radite papirologiju, odlazite u različite ambasade pa dodatan trošak da odete do Beograda bez dobrog rada ili do Budimpešte, da nađete i dobijete svoju vizu tako da za većinu bivših sovjetskih republika ne treba viza. Mi smo išli za Kirgistan i onda odlazili za Uzbekistan a on kao zemlja je na mene ostavio zaista vrlo interesantan utisak.“
Kao jedna od stanica na drevnom Putu svile, Uzbekistan je turistički biser koji obiluje brojnim palatama, karavanskim konacima, medresama, džamijama i spomenicima islamske kulture. Semarkand, Buhara i Hiva su neki od najljepših uzbekistanskih gradova i nalaze se na Listi svjetske baštine UNESCO-a:
„Samarkand nije glavni grad Uzbekistana ali je definitivno prijestolnica kulture i centar svijeta i što kažem centar svijeta kažem namjerno zato što je nekad bio centar razmjene svile, centra puta svile između Kine, Indije i Evrope. I dan danas se tamo nalaze autentične pijace, gdje možete da kupite stopostotnu svilu u različitim oblicima i bojama. Apsolutna atrakcija i naravno najvažnija su oni plavi minareti koji su zaista zaštitni znak Samarkanda. Na tom glavnom centralnom trgu ima ih tri, okrenuti su jedan prema drugom da bi napravili trg u koji može da se uđe sa one strane na kojoj nema džamije. Mi smo imali tu sreću da su te noći radili neku vrstu koncerta pa su oni bili u različitim bojama koje su se smjenjivali sa vrlo interesantnima detaljima, i nešto što se definitivno pamti. Svakako, tu su i autentične pijace, ne samo suvenira nego i odlične svile. Definitivno se osjeća da je Samarkand bio centar trgovine.“
Govoreći o „ulici“, Kalezić kaže da je šetati vrlo bezbjedno a utiak je da su ljudi u Samarkandu vrlo okrenuti novom naletu turizma i vrlo zahvalni što dolaze novi ljudi, turisti koji ostavljaju novac. Primjetno je da je zemlja tek otvorena za širi turizam, i još uvijek nema puno ljudi na trgovima, pijacama, nema vreve kao, primjera radi, u Istanbulu:
„Ljudi koji vas vide su izuzetno srdačni, hoće da pregovaraju za cijenu, mladi ljudi prilično dobro govore engleski jezik. Naravno, svi govore i ruski ili većina. Ja sam posle, kad sam se vratio, istražujući shvatio da demokratija nije na najvišem nivou, sloboda medija gotovo i da ne postoji u tom nekom dijelu koji vidite, tek kad niste turista, ali u fenomenološkom dijelu koji se tiče estetike i ljepote, ostanete bez daha. Mladi su definitivno bliski modernoj kulturi. Mi smo se čak smijali zato što kad smo ušli u hotel u kojem smo bili smješteni imate čitavu biblioteku knjiga i magazina. A onda tu, osim naravno internacionalnih što su ih turisti ranije ostavljali, vidite magazine kao što su Ilustrovana politika, Politikom zabavnik, Mikijev zabavnik od nekada itd. Definitivno, mladi su u toku sa svim što je svjetska aktivnost i aktuelnost. Postoje moderni i manje moderni pabovi i restorani. Mi nismo dugo vremena proveli u gradu, samo tri dana jer smo trebali da vidimo cijeli Kirgistan i Uzbekistanu, što je prilično veliko hodočašće. Nisam imao puno vremena da vidim kakav im je, na primjer, noćni život i da li postoje diskoteke. Hoteli su vrlo lijepi i pošto Samarkand nije pretjerano turistički grad nema puno hotela sa pet zvjezdica, ali ih ima nekoliko. To su hoteli koji su namijenjeni da ostanete da biste vidjeli glavni gradski trg, da biste vidjeli okolinu, a hrana je vrlo interesantna. Nije to sad ništa drugačiji od evropske – jedu puno mesa, jedu puno riže, jedu puno onoga što oni zovu šišli kebab, sve vrste ćevapa, meso generalno, ali ne svinjetinu.“
Danilo ističe da imaju izuzetno dobra vina, Uzbekistan jedno od najstarijih u tom dijelu svijeta. Kad je bio u Gruziji saznao je da zapravo okolina Tbilisija ima najbolja vina zato što ga pravena specifičan način. Ispod zemlje naprave rupu pa u zemlji „vrije“ i tako nastaje vino:
„Crvena vina su izuzetno dobra. Kultura pijenja piva postoji, a nisam primjetio da vole neka američka, zapadna pića tipa viski. Cijene su izuzetno pristojne, recimo transporti između gradova busevima i brzim vozovima. Imaju odličan brzi voz koji baš od Samarkanda do glavnog grada Taškenta vozi četiri sata, inače bi trebalo devet regularnim vozom i ta karta je recimo 12 eura a to je komad kao da odete odavde do Beograda. Cijene hrane su takođe vrlo povoljne – par eura za hranu (rižu i meso) i jedete ih na ulici, u restoranima sedam – osam eura za neko jelo, boca vina dvadesetak eura. Ulazi u glavne gradske spektakle su isto tako po pet – šest eura, dakle ništa od toga nije preskupo a prilično je lijepo. I definitivno treba, ono što sam shvatio posljednjeg dana u Samarkandu, treba poći vidjeti minarete tokom dana i onda ih treba vidjeti naveče kad se krene sa tom rasvjetom i sa 3D mapingom ponekad i sa tom muzikom. Moj savjet bi bio, pošto naravno za Uzbekistan kao što sam rekao ne treba ulazna viza a mi smo išli i Turkiš airlinesom, Podgorica-Istanbul, Istanbul-Taškent, Biškek, glavni grad Kirgistana pa smo na putovali do Samarkanda. Ako neko želi da vidi samo, a Uzbekistan to je najpraktičnija opcija, ne znam da li je najjeftinija, ali postoje brojne lokalne turističke agencije koje vam prave putovanja, mogu da vas prihvate na aerodromu i onda organizuju cijeli put.“
Ako neko, poslije ove priče odluči da putuje u Samarkand, Danilo preporučije da prije polaska pročita knjigu koja je njega inspirisala „Samarkand“ Amina Malufa, o Orijentu XIX i početka XX vijeka, putovanju u svijet u kom su snovi o slobodi oduvijek uspjevali da odole utvarama. Knjiga Samarkand, je pustolovina jednog rukopisa nastalog u XI veku, izgubljenog prilikom mongolskih upada i ponovo pronađenog šest vijekova kasnije. Osim živih sjećanja, iz Samarkanda je ponio i nekoliko svilenih marama, koje su zaista fantastične. Naravno, puno toga je poklonjeno prijateljima i porodici.
