Piše: Mašo Miško Čekić
Prema staroj legendi, Dionis, sin Zeusov, podučio je Grke načinima gajenja vinove loze i proizvodnji vina, a kada je ispunio zadatak u svojoj zemlji krnuo je na put od Španije do Indije. Za njim su ostajali vinogradi, miris mošta, zaljubljenici u vino i sve više pristalica koji su ga štovali kao boga vegetacije, plodnosti, vina i uživanja. Među pristalicama su bile i brojne djevojke i žene. Dovoljno da Dionis dobije i protivnike koji su ga optuživali za zavođenje, nemoral i bakanalije. Kako su ga ustoličili, tako su na sve načine pokušali da njegov kult protjeraju iz Grčke. Od namjere protivnika brža je bila ideja o slobodnom i razuzdanom životu, pa je kult Dionisa zavladao i Rimom, a stigao je i do istočne jadranske obale. U Risnu su ga obožavali i poštovali kao kućno božanstvo, a ništa manje Rišnjani su voljeli i njegove Menade, vjerne pratilje na putovanjima i bakanalijama.
Tako je Boka Kotorska od Grka dobila vinovu lozu i prvog zaštitnika vinara i vina. A Rimljani, zakonom su iz 186.g.p.n.e. zabranili djelovanje Dionisovih pristalica. Zabranili su stranog Boga! Ubrzo su shvatili da narod ne može bez zaštitnika vinograda, jer bez vina nema života! Nedugo nakon ukidanja kulta Dionisa, Rimljani ustoličuju novog vinskog boga – Bahusa.Sve se nastavilo, kao nekada. Narod je bio zadovoljan, a bakanalije i uživanje u radostima života i vinskim feštama se nastavilo. No, prelaskom na hrišćanstvo, vinogradi su ostali bez posebnog zaštitnika.
I sveštenici su uspješno podizala vinograde i bili veliki potrošači vina, a među njima je bilo izuzetno uspješnih vinogradara i vinara. Među najboljima isticao se Martin, episkop francuskog grada Tura. Martin je sin rimskog vojnika, predodređen da i on to postane. Nakon jednog neobičnog događaja kada je promrzlom prosjaku dao pola svog vojničkog plašta, u snu mu se javio Isus Hrist. Bio je to znak da Martin napusti vojsku i zamonaši se. Umro je 11.novembra 397.godine kao jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih sveštenika svoga doba. Samo nekoliko godina nakon smrti u Turu se gradi crkva njemu posvećena. Njegov kult ubrzo se proširio na cijelu Evropu i dalje. Prvi je svetac koji nije mučenik. Postaje zaštitnik Francuske, vojnika, konjanika, sirotinje, vinograda i putnika. Narod je nekoliko svetaca povezao sa vinogradima i vinom. Naprosto, svaki period godine zahtjeva posebne radove u vinogradima bez kojih nema dobrog roda. Mraz, kiša, suša, bolesti,vjetrovi i brojni drugi problemi prate vinogradare pa je zaštita sveca neophodna. U pomoć se tokom godine prizivaju sveti Vinko, Juraj-Đorđe, Sofija, Urban. Ivan-Jovan Krstitelj, Bartol, Andrija i Mihovil-Mihajlo, a njačešće Martin.
Tako je Sveti Martin postao sveprisutni zaštitnik vinograda, vinara i vina, a posebno se svečano obilješava 11. novembra, dan kada se prvi put kuša mlado vino. Ako to novembarsko jutro osvane vedro, zapuše sjeverni vjetar i osuši zrak, stvoriće se idealni uslovi za pretakanje vina. Uz kušanje. Prisutni su članovi familije i prijatelji, pa fešta može početi. Taj običaj pretakanja vina na dan Sv. Martina u Boki Kotorskoj je veoma star, pretpostavlja se da je stigao negdje u IX vijeku dolaskom benediktinica. U svakom slučaju, kod većine bokeljskih vinara zadržao se do danas. Ipak, neki su od pratećih običaja nestali tokom vremena, posebno u drugoj polovini XX vijeka.
Za Martinje, svetkovinu vina, bokeljske domaćice, posebno na Prčanju, Dobroti i Stolivu mijesile su prijesne pšenične pogače. Naravno, svako mjesto ima svoju pogaču! Dobroćanke su u sredinu pogače stavljale zlatni novčić, a okolo obične kovanice i to prema broju ukućana. Za napredak! Iznad svakog novčića zabode se grančica morača, kao simbol života i trajanja. I da zamiriše. Od istog tijesta peku se i mali kolači, za svakog ukućana. Dobroćanke ne zaboravljaju ni svoje najbliže koji nijesu doma. Za svakog odsutnog člana mijesi se kolačić. Na kraju, od istog tijesta se mijesi još jedan manji kolač koji se objesi u spavaćoj sobi domaćina, iznad kreveta i tu ostaje do sljedeće godine kada se objesi novi kolač, a stari završi u vatru. Prčanjani su svoju martinjsku pogaču lomili na poseban način. Domaćin bi pokrio glavu maramom i lomio pogaču iznad glave. Ukućanin koji je u svom komadu pogače našao novčić smatrao se sretnikom. Pronađen novčić stavljao bi u čašu, nalio novo vino i popio. Nekada se i u drugim mjestima pogača lomila iznad glave domaćina. Vino je sazrijevalo u bačvama, a Bokelji su imali i poseban način otvaranja bačve i kušanja mladog vina. Domaćin bi svrdlom probušio bačvu, a vino bi poteklom tankim mlazom. Kada se napuni boca, bačva se zatvara. Tako bi domaćin uradio sa svim bačvama. Stolivljani su imali posebnu martinjsku pogaču. Mijesili su je od kukuruznog brašna, a u pogaču se stavljao samo jedan novčić. Zanimljivo je da se ova pogača zamijesi sa uljem umjesto vodom. Tako su povezivali ulje i vino, dva proizvoda koja su im omogućavala opstanak.Poslije pečenja pogača se premazivala uljem. Stolivljani su svoju martinsku pogaču nazivali pasuljica.
Gotovo je nemoguće utvrditi koliko dugo je kult Sv. Martina prisutan u Boki Kotorskoj, ali se sigurno može tvrditi da je tokom XII stoljeća veoma jak, pa Kotorani podižu crkvu Sv.Martinu u centru grada. Danas je to crkva posvećena Sv.Ani. Inače ovaj kult bio je raširen na širem prostoru današnje Crne Gore o čemu svjedoče toponimi više značajnih lokaliteta, nazivi mjesta i stare crkve. Jedino latinsko ime koje se zadržalo u Crnoj Gori je Martin, pa i to svjedoči o nekadašnjoj popularnosti i štovanju ovog sveca. U Podgorici, već nekoliko godina grupa vinara i ljubitelja vina obnavlja svetkovina Mratinja, slaveći kraj jednog i početak drugog vinskog ciklusa.
Životopis svetog Martina i običaji uz Martinje česta su inspiracija književnika, slikara, vajara i kompozitora. Jedan od naših najvećih pjesnika renesanse Ljudevit Paskvalić ostavio nam je prekrasne stihove u pjesmama Martinjske igre i Martinje, nastale u prvoj polovini XVI vijeka:
Eto se vraćaju dani što Martinje zovu ih danas:
Svečane dane slaviti bučno je sad.
Martina častimo dane, dok prije se slavljaše Saturn,
drevnih da predaka mi u svemu slijedimo trag.
Amo i tamo već trče mladići i djevojke hitre,
vrijedna skupina ta, cijeli obilazeć grad.
Sveti Martin danas se obilježava u mnogim zemljama svijeta, posebno tamo gdje se uzgaja vinova loza. Praznik značajno utiče na mnoge oblasti života, tako i na gastronomiju. Uz Martinje su nastala brojna slana i slatka jela koja se služe na praznik, a pogače iz naše priče bile su prisutne u svim krajevima na istočnoj obali Jadrana. Iz njih su se razvila razna blagdanska peciva, a svakako najpoznatija je Korčulanska lojanica. Prvobitno je to bila pogača koja se mijesila sa lojem, a kasnije su se dodavali brojni sastojci. Danas je Korčulaska lojanica prvorazredna poslastica koja se priprema od brašna, kvasca, vanilije, šećera, korice limuna i naranče, cimeta, oraščića, rakije od ruža, oraha, badema, suhih smokava, grožđica te pinjola.
Uz komad pogače, kolača ili korčulanske lojanice, svejedno je, mlado vino će bolje prijati. I to danas, ne čekajući neku drugu priliku. Ljudevit Paskvalić nas upozorava u pjesmi Martinje
Skoro će sijede vlasi po tjemenu stršiti našem:
Drhtave noge tad teško će nositi nas.
Niti će moguće biti tad pjesmom provoditi noći,
niti šalama tad starosti skratiti dan.
Stoga, vedri dane, tamom nikakvom zastrt,
vjerno te slavih ja, dođi da slavim te vječno.
