Za priču o gradovima Jadranka Joksimović je izabrala Mostar mada se dvoumila između tog grada i Dubrovnika. Kaže, Mostar je prevladao zato što je grad koji živi istoriju u sadašnjosti a došla je skoro pa slučajno;
„ Bilo je to na proputovanju za Dubrovnik i onda sam odlučila da obiđem i nešto što je blizu – Mostar i saznati više o tom gradu, njegovom razvoju, njegovoj istoriji. Grad nije veliki, možete ga i pješice obići. Na svakom koraku se prepliću prošlost i sadašnjost, a Mostar nam je nekako blizak i po mediteranskoj klimi. Ja sam taj grad na Neretvi obišla u ljeto i mislim da je tada pravo vrijeme.
Prvo što asocira na Mostar jeste Stari most.Ta istorijska i kulturološka vrijednost teško je stradala u prošlom ratu ali obnovljena ponovno spaja obale Neretve i predstavlja simbol grada. Most jedinstven u toj svojoj veličanstvenosti nije imao neki poseban stil gradnje, već samo želju da se spoje obale. Izgrađen je 1566. godine po nalogu sultana Sulejmana i za njega se vežu mnoge legende. Meni su ostale upečatljive dvije. Prva je o projektovanju i tome šta se dešavalo tokom gradnje. Most je projektovao Hajrudin, a dobio je nalog od tadašnjeg čuvenog arhitekte otomanskog carstva Sinana, koji je inače projektovao Višegradsku ćupriju i Karađoz begovu džamiju u Mostaru. Legenda kaže da Hajrudin nije vidio završetak mosta zato što je sultan Sulejman rekao da će ga pogubiti u slučaju da se most uruši. Pobjegao je ranije.
Druga legenda je tužna. Stari most u početku nije imao ogradu. Kada su preko mosta prolazila kola, dječak koji je zaradio prvu kovanicu, trčao je da tu kovanicu pokaže majci. Nailaskom kola (ona su ga gurnula) pao je u vodu i poginuo. Od tada most ima i ogradu.“
Most pokazuje i život, tvrdi Jadranka jer kad pogledate odraz u Neretvi možete uočiti krug, a taj krug u stvari predstavlja neprolaznost. Tako jedinstven most stavljen je pod zaštitu UNESCO-a baš kao i tradicionalni skokovi sa starog mosta – Mostarska lasta:
„Ti skokovi nisu ni malo bezazleni. Vrlo su opasni i rade ih ljudi koji dugo treniraju. Čula sam da skakači neće skočiti dok ne dobiju od turista, odnosno okupljenih gladalaca određenu svotu novca. Ne znam da li je to tačno, ali se tako priča. Inače, održava se svake godine u ljetnjem periodu i to je jedan od razloga da se Mostar posjeti u to vrijeme. Dok hodate čuvenom mostarskom kaldrmom možete čuti mnoge jezike svijeta. Prepliću se razne kulture, počev od otomanskog carstva pa austrougarskog, pa sada ovog savremenog, uglavnom za svakog ima nešto što može da se svidi.
U Mostaru sve počinje od Starog mosta i dvije kule koje se nalaze sa lijeve i sa desne strane. Ti arhitektonski ogranci mosta liče na kamene čuvare prelaska preko rijeke. Kula Tara se nalazi na istočnoj obali, polukružnog je oblika, a za vrijeme Otomanskog carstva služila je za čuvanje municije. Danas je u njoj sjedište Muzeja Starog mosta. U Halebiji, na zapadnoj strani, svojevremeno se na nižim spratovima nalazio zatvor, a na višim čuvari. Korištena je i kao osmatračnica. Iza Tare, na lijevoj obali Neretve, je kula Herceguša, sagrađena u prvoj polovini XV vijeka, za vladavine Hercega Stjepana Vukčića Kosače. Takvih građevina je mnogo oko Mostara kao što je Kriva ćuprija na rijeci Radobolji, mali kameni most na jedan luk. Kriva ćuprija je starija i od Starog mosta, a po predanju, Stari most sagrađen po uzoru na ovaj. Oko te Krive ćuprije je mnogo kafića, nešto u ambijentalnom, prošlom stilu, nešto savremeno, sa lijepim baštama i čuvenim kafama. Čuju se kujundžije dok stvaraju prelijepi nakit a vas tada obuzme osjećaj da ste u prošlosti.“
U Mostaru je postojalo trideset različitih vrsta zanatskih udruženja, od kojih neka datiraju još od 1762.godine a najveći dio tradicionalnih zanatskih aktivnosti odvija se u sklopu starog bazara i predstavlja atrakciju za strane i domaće posjetioce. I danas, mnoge ulice su poznate po tim starim nazivima, kao što su Kujundžiluk ili Tabhana. I džamije su takođe atraktivne:
„Obavezno treba posjetiti Bačvicu ili hadži Kurtovu džamiju koja je izgrađena u šesnaestom vijeku, na rijeci Radobolji. Interesantna je po tome što ima dva kamena svoda za koju Mostarci kažu: džamija u kojoj se imam nalazi na suhu a džemat u vodi. Treba obići, a nalazi se u tom krugu, nekadašnji hamam – jedino sačuvano tursko kupatilo u Mostaru i jedno od malobrojnih u cijeloj Hercegovini. Izgrađeno je početkom sedamnaestog vijeka u otomanskom stilu. Bio je središte svih dešavanja, tako da su se tu dogovarali i razni poslovi, razmjenjivale informacije i slično. Propašću Otomanskog carstva kupatilo je zatvoreno, sada pretvoreno u muzej i zaštićeno koliko se moglo u ovim vremenima koja gaze. Smatram da svaku istorijsku znamenitost bilo kojeg grada treba sačuvati, jer to je dio svakog od nas. Govori o našem porijeklu, bitisanju i definitivno svaki grad treba da čuva svoju istoriju za narednie generacije i ljude koji dolaze u posjetu.“
Sa puno emocija Jadranka priča o mostarskoj kaldrmi i Kujundžiluku, jednoj od najstarijih gradskih ulica u Mostaru još iz XVI. vijeka. Tu su danas zanatske radnje i restorani sa domaćim jelima. Ujedno je i najstariji privredni dio Mostara, dobro očuvan, pa izgleda onako kao prije nekoliko vijekova:
„To šarenilo radnji, nakita vas jednostavno zabljesne svojom ljepotom i definitivno je nešto što što treba treba obići, a posebno i zbog toga što je zajedno sa Starim mostom na UNESCO listi.
Ono što sam ja obišla, što je u neposrednoj blizini Starog mosta, jesu džamije. Izdvojila bi Karađoz begovu džamiju, jednu od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini. Izgrađena je sredinom šesnaestog vijeka, djelo slavnog osmanskog arhitekte Sinana.
Imate i Koski Mehmed-pašinu džamiju. Ima jako visok minaret a do vrha (moram priznati, nisam uspjela doći) vodi 90 uski, mračnih stepenica. Oni koji su uspjeli kažu da je pogled na grad fenomenalan.
U Mostaru su i pravoslavna i katolička crkva. Pravoslavna crkva je Saborna, crkva svete Trojice i jedna od najljepših pravoslavnih crkvi na Balkanu. Nažalost, u posljednjem ratu je srušena do temelja i obnova još traje. Sagrađena je 1863. godine uz podršku sultana Abdul Aziza i mnogih stanovnika Mostara kroz novac ili rad, na imanju koje je dodijelio Omer-paša Latas.
U blizini se nalazi katolička crkva sa zvonikom mira visokim oko 107 metara. I ta crkva je podignuta uz pomoć Osmanlija, u Podhumu gdje je nekad bila Ali – pašina bašta. Dovršena je 7. marta 1866. godine. Ta katolička crkva i franjevački samostan su kompleks se može pohvaliti bibliotekom sa 50.000 starih spisa, zapadnih i istočnih, i najveći je, takvih karakteristika, u cijeloj Hercegovini. U zgradi samostana nalazi se i važna kolekcija slika talijanskih majstora iz XVI i XVII vijeka. Do Zvonika mira vodi oko 370 stepenica od kojih pješke možete samo 150 a ostalo je liftom. Kad dođete na vrh dočeka vas prelijep pogled na grad i v osjećaj da ste u avionu ili da lebdite.“
Nezaobilazna je bila i gimnazija čuvenog Alekse Šantića koju mještani Mostara zovu stara gimnazija, najstarija očuvana turska kuća u Mostaru (Kajtazova kuća), stara preko 500 godina, Kadijina kuća, pravosudni centar tadašnjeg grada. Prvi vlasnik, kadija Kajtaz, imao je četiri žene i četiri sobe za njih. Sačuvane su dvije sobe, kuhinja i centralni dio uz stepenice a ostale dvije sobe tek treba obnoviti:
„Kad si u Mostaru hrana je nezaobilazna. Miješaju se otomanski i mediteranski ukusi a nezaobilazni su ćevapi – bosanski ćevap koji je sličan klasičnom ćevapu bosanski kolačić, a to je u stvari faširano meso sa jajetom, crnim i bijelim lukom pečen kao pljeskavice. Pa imate hadžijski ćevap, mješavinu pilećeg i telećeg mesa sa dosta do povrća, paprika, gljiva i raznoraznih mirođija. Možete ručati japrak, bosanski lonac, ali imate i pastrmku iz neretvanskih ribnjaka, jako ukusnu. Ljubitelj slatkiša (kao i ja) iz Mostara ne može otići ako ne proba mostarsku baklavu, urmašice, tufahije ili nešto slično.
Ono što je obavezno jeste popiti domaću tursku kafu. Kuvaju je u džezvi, pije se iz fildžana i služi uz ratluk, a onda sjednete u bilo koji od restorana, polako ispijate tu kafu uz prelijep pogled na Stari most.“
Priču o Mostaru Jadranka Joksimović je završila stihovima iz Emine i Mostarskih kiša i riječima:
„U stvari za mene Mostar predstavlja Balkan u malom, mnogo nacija, mnogo vjera ljudi su jako srdačni, žive nekako jedinstveno, prepliću se razne kulture uz međusobno poštovanje i to je nešto što što Mostar čini jedinstvenim i zato mu se uvijek vraćam“.
