Danska teorija vaspitanja djece smatra se glavnim razlogom što se Danci već 40 godina, otkako postoje takva globalna istraživanja, proglašavaju jednim od najsretnijih naroda na svijetu. U knjizi „Roditeljstvo na danski način“, autorke knjige Džesika Aleksander i Iben Sandal objašnjavaju da povišeni nivo urođene sreće kod Danaca može biti ukorenjen u načinu na koji su djeca vaspitavana i navode šest jednostavnih koraka koji će roditelje voditi ka tome kako da njeguju trajnu sreću u sopstvenim porodicama, bez obzira na to gdje žive.
Danska filozofija vaspitanja skraćeno je predstavljena u akronimu engleske riječi P. A. R. E. N. T. ( u prevodu roditelj), sastavljenog od početnih slova engleskih riječi: igra, autentičnost, preoblikovnje, empatija, odsustvo ultimatuma i kažnjavanja, i porodično zajedništvo.
Igra je veoma važna jer uz nju djeca razvijaju ključne društvene vještine poput samokontrole, otpornosti, nošenja sa problemima, upravljanja stresom, rekla je u našoj emisiji “Popodnevni alibi” Željka Stevović, socijalna radnica i psihoterapeutkinja koja je analizirala dansku teoriju vaspitanja:
„Djetetu teba maksimalno ograničiti boravak ispred ekrana, dati mu igračaka koje razvijaju maštu i kreativnost, podsticati ga da se igra se van kuće i to samostalno, bez uplitanja roditelja i odraslih. Takva vrsta igre razvija djetetovo samopouzdanje i omogućava mu da otkrije šta su njegovi interesi i želje.”
Autentičnost pomaže djeci da razviju lični kompas jer uče da vjeruju vlastitim osjećajima. Danci su realni i iskreni prema svojoj djeci kada govore o dobrom, lošem i ružnom životu. Njihovi filmovi, priče i knjige često se bave teškim temama i nemaju uvjek srećan kraj.
„Pretjerane pohvale za beznačajna postignuća, umjesto za sami uložen trud, mogu djecu učiniti nesigurnima. Roditelji u Danskoj fokusiraju se na djetetov rad i napor uložen u izvršavanje zadatka, a ne u krajnji rezultat toga.“
Preoblikovanje je moćan način kojim se djeci pomaže da promijene pogled na život. Danski način vaspitavanja podstiče da se reinterpretiraju situacije na manje negativan način. Stevović smatra da nema lošeg djeteta, nego samo njegovog lošeg ponašanja ili lošeg roditeljskog pristupa, i da zato treba raditi na novim modelima ponašanja u roditeljstvu:
„Ne treba etiketirati dijete govoreći mu da je stidljivo, smotano, netalentovano jer će se ono poistovjetiti sa tim. Ne govorite im ni da su loši kad se loše ponašaju, već kažite da su oni sami dobri, ali da njihovo ponašanje nije.Treba, dakle kritikovati ponašanje a ne ličnost djeteta i to je izuzetno moćan alat u promjeni neželjenog ponašanja.“
Danci aktivno podstiču i podučavaju djecu empatiji u školama, sa programima koji ih uče da identifikuju tuđe emocije i zamišljaju sebe na mjestu drugih.
„Timski rad, zajedništvo, empatija, ali i skromnost, osnovne su vrijednosti koje danska djeca uče u školama i unutar svojih porodica jer mališani moraju da nauče da se brinu jedni o drugima. Briga za sreću drugih jednako je važna i za vlastitu sreću.“
Danci takođe ne poznaju ultimatume, kazne i batine u vaspitanju. Oni više vremena i energije posvećuje osmišljavanju načina sprečavanja problema, nego kažnjavanju dece.
I na kraju slovo T (Togetherness)u akronimu govori o zajedništvu i njegovanju bliskih porodičnih odnosa, jednog od najvažnijih preduslova lične sreće.
Današnji roditelj ima puno informacija o tome kako bi trebalo vaspitavati svoju djecu , mnogo se govori o tome, puno je ponuđene literature, na Internetu takođe ima dosta informacija kao i profila psihologa, psihoterapeuta, različitih stručnjaka koji govore na ovu temu:
„Svako može ukucati na pretraživaču temu „Danski model vaspitanja“ i lako se upoznati sa svim njihovim principima i ja zaista preporučujem onima koji žele da rade na razvijanju svojih roditeljskih vještina da to i učine . Naravno, ni Danci nisu ljudi koji su lišeni današnjih društvenih problema i patologije. I oni imaju bolnice i rehabilitacione centre, imaju neku stopu nasilja i druge socijalne probleme, ali je to sigurno mnogo manje prisutno nego u manje razvijenim društvima. Međutim, ono što je sigurno je činjenica da je opšti trend kod njih tokom zadnjih 40 godina upravo ovaj način vaspitanja koji očigledno daje dobre rezultate i postaje uzor ostalim zemljama.
Mi ovdje zaista imamo velike društvene probleme, puno razvoda, porodičnog i vršnjačkog nasilja, prevelike izloženosti djece Internetu i svemu negativnom što ono nosi. Zato mislim da bi roditelji trebalo da osjećaju potrebu da idu u korak sa vremenom i da se informišu koji su to rizici u savremenom društvu, da budu upućeniji na svoju djecu i na to kako da im pomognu, kako da se zbliže sa njima. Jer, činjenica je da se društvo jako promijenilo. Nekad ste imali djecu koja poštuju i slušaju roditelje, škola i nastavnici su imali jak autoritet, i ambijent za vaspitanje djece je bio pozitivniji nego danas. Današnji roditelj se sreće sa mnogo više problema nego roditelj prije 30 godina, tako da nas sve to poziva na pozornost i budnost kako bismo bolje pomogli svojoj djeci da budu puni samopouzdanja, da budu u kontaktu sa sobom , da prepoznaju svoje emocije , da umiju da zaštite sebe i da se zauzmu za sebe.“
Danska filozofija roditeljstva i način vaspitanja djece imaju odlične rezultate, a to su otporna, emocionalno sigurna djeca koja odrastaju u stabilne, srećne odrasle ljude koji zatim taj izuzetno efikasan način roditeljstva primenjuju na vlastitoj djeci. Stevović smatra da su danski principi vaspitanja realni i sasvim prihvatljivi i u našim uslovima :
„Jer ovi principi nisu povezani sa ekonomskim i socijalnim statusom, već više sa tim koliko je roditelj svjestan potrebe da radi na sebi i na svojim vještinama roditeljstva. Ne trebamo očekivati od sebe da budemo savršeni, jer to i nije moguće. Ali, moramo s vremena na vrijeme uraditi samoanalizu o tome šta bi trebalo preduzeti drugačije, u čemu se moramo mijenjati, šta treba da ponudimo svom djetetu, šta uraditi da budemo više sa svojom porodicom i da uvažimo potrebe porodice.“
