Nekad su đaci računali na prste, pa onda pomoću zrnacâ pasulja, kamenčićâ ili prostih računaljki. Danas svako na svom mobitelu/smartphone-u ima mali računar – digitron, kalkulator. Ovom sjajnom spravom, bez koje se u naše vrijeme rješavanje matematičkih zadatakâ ne bi moglo ni zamisliti, rukuje se jednostavno – jednim prstom. Dovoljno je pritisnuti odgovarajuće tipke sa brojevima i znacima za računanje i rješenje je za tili čas pred nama, objašnjava glavni urednik izdanja Gradske biblioteke, Miomir Abović, u rubrici Lavirint smisla.
I ovo je u nekom smislu računanje na prste. Na to nas upućuje i sam naziv te sprave. Riječ digitus, naime, na latinskom znaĉi ‘prst’, a digitalis – ‘nešto što se odnosi na prste’. Na taj način – dakle od latinske riječi za “prst”– zapravo je i nastao leksem digitron.
I drugi naziv za digitron – kalkulator – svojim porijeklom i iskonskim značenjem vraća nas u vrijeme kad se računalo pomoću prstiju ili kamičakâ. U starom latinskom jeziku, naime, kalkulus (izvorno: calculus) značilo je baš to – ‘kamičak’, ‘kamenčić’ ili ‘oblutak’, Pomoću kamičakâ stari Rimljani su računali, ali i glasali (bijeli kamenčići značili su ZA, a crni PROTIV). Od toga prostog kalkulus (‘kamenčić’) nastale su kasnije riječi koje denotiraju mnogo složenije stvari: kalkulisati – ‘računati’, ‘obračunavati’, ‘proračunavati’, ‘odmjeravati’; kalkulacija –‘proračunavanje’, ‘proračun’, ‘predračun’, kalkulant – ‘onaj koji kalkuliše’, pa i kalkulator – ‘sprava za računanje’.
LITERATURA:
- Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007
