“Oni koji su naučili dobro da čitaju i pišu i koji su pročitali sva štiva u svojim čitankama i sve što im je zadato za domaću lektiru mogli bi već da posude iz biblioteke i neku drugu knjigu, recimo – antologiju (pričâ ili pjesamâ, svejedno)” – objašnjava glavni urednik izdanja Miomir Abović u rubrici “Lavirint smisla”.
“Ali prije toga trebalo bi da znaju što je to antologija, odakle nam je stigla i što znači sâm taj leksem. Pa, evo, da i o tome kažemo koju riječ. Za razliku od riječi bukvar, pismo, ili štivo, koje su nastale u našem jeziku, antologija nam je došla sa strane – preuzeli smo je od Grkâ. Stari Grci su, kao što je poznato, mnogo cijenili i njegovali umjetnost. Zato su oni, prije svih drugih narodâ, još u prvom stoljeću prije naše ere – dakle prije više od dvije hiljade godinâ – počeli sastavljati zbirke izabranih pjesamâ jednoga ili više pjesnikâ. Te zbirke nazvali su antologijama. Bolji i ljepši naziv za izbor najljepših pjesamâ nisu mogli naći. Jer, u slobodnijem prevodu na naš jezik, antologija znači: ‘govor cvijećâ’ (od grčkog anthos – ‘cvijet’ i logos – ‘riječ’, ‘govor’). Kasnije se taj naziv prenio i u druge jezike, pa i u naš. S vremenom se donekle promijenio i proširio i na druga djela. Tako danas, osim pjesničkih antologijâ, imamo i antologije pripovijedakâ, dramskih i filozofskih djelâ itd. No osnovno značenje te riječi ipak se zadržalo. Antologija je uvijek bila i ostala buket odabranog cvijeća (tj. najljepših pjesamâ, pričâ ili drugih vrijednih djelâ). Ako uzmete u ruke i pročitate neku antologiju, u to ćete se, konačno, i sami uvjeriti” – poručuje Abović.
LITERATURA:
- Milan Šipka – Priče o rečima, Prometej, Novi Sad 2007
