„Slučaj virdžina“ , peta ovogodišnja premijera predstave koju je Centar za kulturu Tivat ovog puta radio u koprodukciji sa Kraljevskim pozorištem Zetski dom, odigrana je sinoć u Tivtu duboko zamislivši publiku svojom temom. Riječ je o jedinstvenom kultorološkom fenomenu – viržina, tvorevini balkanskih prostora , običaju da u porodicama bez muške djece kćerka preuzima ulogu i odgovornosti brata, poništavajući sve žensko u sebi. Taj , takođe i psihološki i civilizacijski fenomen, je veoma kompleksan i korespondira sa današnjim pitanjem roda, rodnih uloga, identiteta i sa svim onim kroz šta prolazimo kao civilizacija.
Predstava je najpije simultano sprovodila publiku kroz pet performansa odigranih na pet različitih mjesta u zgradi Centra za kulturu , da bi potom na samoj sceni Velike sale, zajedno sa glumcima i publikom na sceni, u izuzetno efektnoj i simbolički svedenoj režiji, odličnom scenskom pokretu, scenografiji, muzici i kostimima, proizvela muk i zapitanost, a na kraju oduševljenje. Publika je u stojećim ovacijama , vraćajući ih aplauzima tri puta na scenu, pozdravljala izuzetno nadahnutu i razigranu glumačku ekipu kojima se zaista u svakom trenutku vjerovalo .
„Ključne osobe za rađanje ovog komada su bile dramaturškinja Stela Mišković koja je sa mnom tokom jula pažljivo promatrala što rade glumci i na koji način se vezuju za fenomen, kao i odličan Saša Božić , suradnik za dramaturgiju, scenski pokret i dizajn svijetla“, rekla je za naš Radio rediteljka Dora Ruždjak Podolski.
„ Mi smo zapravo putem apstraktnih pojmova i apstraktne materije došli do konkretnog. Znači, imali smo neku vrstu dedukcije koja se pokazala veoma korisnom. To je predstava koja govori o četiri zanimljive sudbine žena koje su postale rodni muškarci, a koje su zapravo onda kroz muški princip i muške običaje ipak njegovale crtu ženske upornosti i strukturiranosti.
Uvijek se trudim da glumac bude u prvom planu i da , što god radila, neka vrsta kazališne metonimije izađe na vidjelo. Znači, nisam nikada doslovna kao redateljica, nego se trudim da provučem mnoga značenja kroz razne stilističke postupke koji nadomještaju doslovnost.“
Glumačku ekipu čine : Anđelija Rodnović, Goran Vujović, Marija Maša Labudović, Marta Šćekić i Pavle Novaković. Kostimografkinja je Tijana Todorović a scenografkinja Ivanka Vana Prelević.
Zagrebačka rediteljka Dora Ruždjak Podolski je komad režirala po tekstu dramaturškinje i umjetničke direktorice Zetskog doma Stele Mišković koja kaže da je predstava zaista studija slučaja virdžina a ne ženski aktivizam, jer se željela prikazati motivacija i svi aspekti zbog kojih se postaje vidžinom , kao i da se uhvati nešto od osjećaja tih žena :
„ To smo radili apsolutno nepretenciozno, ne aktivistički. Iako smo sve mahom feministkinje uopšte se nismo bavile aktivizmom na taj način, ali ono što se desilo gotovo neočekivano i nekako je nenamjerno isplivalo na površinu je pitanje rodne ravnopravnosti i pitanje roda uopšte.
Dakle, roda kao takvog i kako ga mi tretiramo , koliko smo tolerantni i kako smo kao društvo skloni da u nekim istorijskim momentima dozvoljavamo neke stvari, a u drugim situacijama ne. Onda se postavlja pitanje zašto smo mi kao društvo – ti koji odlučujemo o životu pojedinca i o onome kako se on osjeća“.
Nakon jedne samostalne produkcije Centra za kulturu Tivat i tri koprodukcije sa inostranim partnerima u ovoj godini, došla su na red i crnogorska pozorišta za saradnju sa tivatskom javnom ustanovom kulture, kaže njen Goran Božović :
“Mislim da je važno da podržavamo i domaću produkciju, da damo šansu i crnogorskim umjetnicima . Mi, na izvjestan način, pomažemo rad ovog teatra, Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji je teatar od nacionalnog kulturnog interesa zbog svoje istorije za našu državu, imajući u vidu nedostatnu podršku države toj ustanovi . Dakle, mi to smatramo važnim i zato smo ušli ove godine u dva projekta sa Kraljevskim pozorištem. Nakon ove , 16. decembra ćemo imati još jednu premijeru sa njima.
Zaista sam zadovoljan ovim komadom koji tretira temu i fenomenološki problem, odnosno kontekst koji je bio karakterističan za tradicionalnu patrijarhalnu sredinu u prošlosti za prostor Crne Gore, južne Srbije, Makedonije, Albanije, gdje su u određenom momentu izvjesne žene morale podnijeti žrtvu za rad višeg cilja, u ovom slučaju porodice. Predstava govori o ljudskim pravima i slobodama, na izvjestan način je i feministička, a govorio i o nametanju, prisili, o slobodnoj volji, o žrtvi koju su žene morale da podnesu zarad određenih viših ciljeva. Govori o načinu preživljavanja, prihvatanja ili neprihvatanja te žrtve u njihovim životima.
Ovaj problem je u našem komadu zaista tretiran na pravi način, artistično, i sa umjetničkog i sa fenomenološkog, psihološkog i sociološkog aspekta. Autorski tim je obavio dobar posao, glumačka podjela je izvrsna i bravurozno je publiku uvlačila u snažnu emociju i živote likova koje tumače. Mislim da imamo predstavu visokog umjetničkog kvaliteta koja je vrlo potentna za festivalsko učešće.”
