U prepunoj sali Centra za kulturu Tivat pozorišna publika je sinoć sa velikom pažnjom odgledala predstavu “Sin” Ateljea 212 rađenu po tekstu Florijana Zelera, trećem komadu njegove trilogije “Otac”, “Majka”,”Sin”.
Komad istražuje porodične odnose uvijek se fokusirajući na jednog člana porodice, u ovom slučaju na sina. U fokusu su potresni i katarzični porodični odnosi i adolescentska depresija sina koji pati nakon razvoda roditelja.
Za glumca Svetozara Cvetkovića ovo je veoma dobar predložak da bi se napravila i dobra predstava, a prije svega je sjajno literarno i dramsko djelo koje je u vidu trilogije napisao Florijan Zeler, pisac široj javnosti poznat tek od prije 3-4 godine:
“Prvo je bila ideja da igramo Majku, najkomplikovaniji komad od sva tri, ali nismo mogli da napravimo podelu za to, pa smo čitajući druga dva komada došli do ideje da radimo Sina a potom Oca, i tako smo napravili dve predstave.
Ovo je vrlo delikatna tema, govori o vrlo delikatnom odnosu koji postoji i koji, kako se iz komada zapravo i čita, mora biti istinit, mora biti tragičan. Nije bilo jednostavno proći kroz to, kao što nije jednostavno prolaziti to svaki put po dva sata tokom trajanja predstave . Ne zbog toga što ju je teško igrati, već zato što mnogo emotivno iscrpljuje glumce na sceni ali i jedan dio publike, i onda se postiže neki svoj umetnički smisao.
Svetozar je zadovoljan samim procesom rada sa rediteljkom Anom Tomović sa kojom je već sarađivao i čiji mu je umjetnički pristup razumljiv i prijemčiv.
“Uradili smo, takođe, nešto što je karakteristika Ateljea 212- otkrili smo jednog divnog mladog glumca- Luku Grbića koji je od samog početka, od prve rečenice koju je izgovorio, apsolutno znao na koji način da nosi osećanje tog mladog čoveka , kako da se bori sa njim i kako da to osećanje prenosi na publiku i na svoje partnere na sceni.”
U savremenom društvu izgleda da nije lako biti dobar roditelj i uvjek je teško znati da li smo na pravom putu.
“Roditelj u samom startu te uloge ne zna kakav će biti, dok mu se to ne desi a to je potom nešto što traje celi život. Moj veliki prijatelj i reditelj s kojim sam radio nekoliko filmova Žika Pavlović mi je rekao pre nego što sam ja dobio prvo dete, a on svoje treće: Kad dobiješ dijete to je kao da ti se prevrne čarapa. I baš je tako, sve postaje drugačije , čovek mora drugačije da reaguje na okolinu , na to što je njegovo potomstvo i što ostavlja iza sebe. Mora da brine pre svega o drugima, o svojoj deci, a onda i o sebi. I onda je to neka potpuno drugačija vrsta psihologije. U ovom slučaju, roditelji jesu poklanjali puno pažnje svome sinu ali na pogrešan način, na način koji oni nisu razumeli, kao i njegovu psihologiju koju nisu razumeli, njegovo sećanje na rastanak roditelja koji mu je ostavio strašnu vrstu belga i traume i sa kojom se on borio. Tako da su svi skupa uključeni u kreiranje situacije iz koje on psihički nije imao drugi izla,z osim tog tragičnog.”
Novo vrijeme donosi i nove tenzije za djecu i mladog čovjeka, nove izazove u odrastanju :
“Ne znam da li je deci danas teže odrastati. Moje saznanje, ne po mojoj deci koja su različitog godišta nego generalno, je da se u ovim generacijama dešava sve ono što se dešavalo i u našim generacijama a osnov je apsolutno nerazumijevanja između generacija koje neki put može da dovede do velikih problema , do političkih sukoba, do netrpeljivost . I treba razjasniti jeli u onovu svega pitanje zrelosti , iskustva ili pameti.”
Publika uvjek dobro reaguje na ovu potresnu pozorišnu priču, kaže Cvetković :
“Ne možete nikada da unapred predvidite kakva će biti reakciju publike, ona se jednostavno rodi. Mislim da na početku, kad smo kretali da igramo ovaj komad, nije bila ovako zdušna reakcija publike. Moguće da je to zato što je dugo vremena prošlo od premijere, što izvodimo predstavu u ovoj podjeli, pa vrednost predstave na neki način stalno biva sve bolja i ima sve emotivniji reagens publike u odnosu na to što mi radimo.”
Pored Svetozara Cvetkovića u predstavi “Sin” igraju Isidora Minić, Tamara Dragičević, Bane Zeremski Relja Janković i Luka Grbić. Režiju je potpisala Ana Tomović, dramaturgiju Dimitrije Kokanov, kostimografiju Momirka Bailović, scenografiju Jasmina Holbus, a scenski pokret Damjan Kecojević.