U razgovoru s doktorom Ivicom Hausmeistorom, našim sugrađaninom koji živi i radi u Engleskoj, čovjekom renesansnog obrazovanja i interesovanja, govorili smo o brojnim temama, od njegovog odmora u Tivtu, do promocije knjige o Jungu. Njegova razmišljanja vode nas kroz filozofske i društvene refleksije, od Carla Gustava Junga do savremenih izazova identiteta i teorija zavjere.
Kazao je da mu je uvijek drago vratiti se u rodni kraj i biti među svojima.
„Uvijek mi je drago doći nazad u moj grad u koji se vječno vraćam i dolazim kad god mogu.“
Na pitanje šta bi Jung poručio savremenom čovjeku preplavljenom informacijama, Ivica je govorio iz lične i stručne perspektive.
„To je interesantno pitanje. Prije nego što sam došao ovamo, znao sam da ću davati intervju i razmišljao sam o tome šta da kažem. I onda su mi došle na pamet različite misli o Jungu i o onome na čemu radim posljednje tri godine – kroz građu, literaturu i moje napredovanje u shvatanju tih koncepata. A zašto se dvoumim? Ponekad mislim da sam totalni autsajder sa svojom pričom, jer kada dođem ovdje – i ne samo ovdje, nego bilo gdje u svijetu – osjećam se tako.“
Osvrnuo se i na savremeni način života i komercijalizaciju prostora i duha.
„Kod nas je život postao veoma komercijalan, sve se podređuje turističkoj destinaciji. Ne govorim to kao kritiku, jer to jeste stil života, htjeli mi to ili ne – postajemo dio takvog života. Ali, u moru informacija i medijskih prezentacija, podriva se ono što bi trebalo biti u fokusu interesovanja: svakodnevne neophodnosti današnjeg čovjeka ili raznorazne političke aktivnosti koje dodatno stvaraju nelagodu. I kad vidim šta jeste fokus, pomislim – kakve veze ima moja priča?“
Istakao je da njegova priča ipak nije ostala neprimijećena.
„Nedavno sam bio gost u jednom podkastu u Hrvatskoj, u Splitu, koji vodi poznata Ines Žižić. Moja priča je tamo imala skoro 22 hiljade pregleda, što pokazuje da ipak ima nekog odjeka.“
Poseban utisak ostavilo je jedno lokalno dešavanje koje je povezao sa pojmom sinhroniciteta.
„Razmišljao sam neki dan i primijetio nešto u našem malom gradu. Bilo je 180 godina od proslave Osnovne škole ‘Drago Milović’. Tu sam zapazio gospođu Tujković koja je napisala jedno djelo koje mi je skrenulo pažnju jer se bavi Diogenom. To je nevjerovatno. To je ono što Jung naziva sinhronicitet, i to nam je danas jako potrebno.“
U svojoj refleksiji dotiče se i univerzalnih filozofskih poruka.
„To je djelo koje ima svoju dubinu, ne prevazilazi vrijeme, vraća nas suštini. Imamo priču o Diogenu koji svijećom traži čovjeka po danu – dubina te poruke je ogromna. U zemaljskom sjaju se može izgubiti duša koju moraš tražiti svijećom. Diogen kaže Aleksandru Makedonskom: ‘Možeš mi pomoći tako što ćeš se skloniti sa sunca’. Dubina takve poruke sa Jungovog aspekta može objasniti ovozemaljski život čovjeka, gdje čovjek brzo postaje žrtva individualnosti i zaboravi duhovne vrijednosti. Jung je veoma interesantna tema za rad. Radio sam na njoj oko tri godine. Dosta sam toga uspio da otkrijem, odnosno da uđem u dubinu čitajući raznu literaturu. Poslije Junga i pisanja knjige, upoznao sam Bernarda Kastrupa, jednog od vodećih savremenih filozofa, zastupnika analitičkog idealizma. On je doktor inženjerstva u kompjuterskoj nauci i doktor filozofije uma. Njegova sposobnost da poveže naučni i filozofski diskurs mi je veoma bliska, jer dolazim iz svijeta nauke i ulazim u svijet filozofije posljednje dvije-tri godine.“
Govoreći o vezi sa Jungom, predstavio je osnovne koncepte koji oblikuju njegovo razumijevanje svijeta.
„Jung je bio idealista koji se razvijao u doba logičkog pozitivizma tridesetih godina 20. vijeka. On govori o kolektivnom nesvjesnom, koje je kao neki vjekovni iskustveni talog u našem mozgu.“
Potvrdio je da je to koncept koji stalno istražuje.
„Kolektivno nesvjesno je platforma iz koje se mi razvijamo, i kao individue i kao kolektiv. Ima arhetipove koji su okvir za organizaciju unutrašnjeg psihičkog i spoljašnjeg svijeta. Arhetip ima duboko lično, ali i transpersonalno značenje. On je kao organizacijski kod, povezan s pojmom sinhroniciteta – ključne osnove Jungove idealističke filozofije, gdje je svijest primarna, a materija sekundarna.“
Dodao je i savremeno objašnjenje arhetipskog razmišljanja.
„Arhetip je način organizovanja našeg unutrašnjeg života – misli, emocija i priča koje se grade kroz kognitivne asocijacije. Ako mi kažete ‘prednje šape’, odmah ih povežem sa zadnjim šapama, repom i glavom – i odmah znamo da je to mačka. To je kognitivna asocijacija.“
Pojasnio je razliku između uzročnosti i sinhroniciteta.
„Naš psihički svijet je povezan po sličnosti, što je osnovna karakteristika sinhroniciteta. Spoljašnji svijet doživljavamo uzročno-posljedično, kao što je to u klasičnoj fizici. Recimo, bilijarska kugla se ne može pomjeriti bez da je druga udari – sve je određeno.“
Kao primjer uzeo je kvantnu fiziku i ponašanje čestica na mikro nivou.
„Na mikro nivou, čestice nisu povezane uzročno-posljedično. One se ponašaju neodređeno. Na primjer, znamo da se uranijum raspada 4,5 milijarde godina, i da će se tačno pola pretvoriti u olovo – ali ne znamo koji će atom tačno kad. To znači da su čestice povezane po sličnosti, a ne po uzročnosti.“
Zaključio je primjerom koji slikovito prikazuje iluziju uzročnosti.
„Mi svijet doživljavamo uzročno-posljedično zato što nismo sposobni da obuhvatimo kompletnu konstrukciju univerzuma. To je najbolje objasnio Alan Watts – zamislite da nikad niste vidjeli mačku i da je gledate kroz uzak procjep: prvo vidite glavu, pa rep. Zaključili biste da glava uzrokuje rep, iako se zapravo radi o jednoj istoj mački. Tako i mi – stvari koje vidimo kao uzročne, zapravo su povezane sinhronicitetom. Pogrešno zaključujemo da postoji uzročno-posljedična veza kroz vremensku dimenziju, a zapravo je sve sinhronicitet – sve ono što predstavlja univerzalni um.“
Dotakao se i teorija zavjere koje su danas jako prisutne
„Čovjek postoji na ovoj planeti otprilike 200.000 godina, ali svijest razvija u posljednjih 30.000. To znači da je prije razvoja svijesti čovjek bio u direktnom kontaktu s prirodom – doživljavao ju je iskustveno, kao što doživljavaju pas i mačka, koji, na primjer, vide sto, ali nisu u stanju da kažu da ga vide. Kada čovjek razvija svijest, tada počinje doživljavati svijet kroz simbole i koncepte – to je preteča jezika. A kada smo razvili jezik, razvili smo i priču – posrednika između nas i istine prirode. Tako smo razvili priče koje zovemo biologija, hemija, fizika, antropologija, istorija… Ali nijedna od tih priča nije do kraja dorečena. Jezik je ograničen, a samim tim i naše znanje. Početkom 20. vijeka čovjek počinje da unosi subjektivnost u znanje. Tu nastaje konstrukcionizam, koji vodi do relativizma. Relativizam kaže da istina ne postoji, već da je sve relativno i zavisi od onoga ko stvarnost programira. Kardinal Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI, rekao je da smo dopustili diktaturu relativizma.“
Povezao je tu pojavu sa širenjem teorija zavjere, naročito u našem regionu.
„Relativizam je najotrovniji produkt postmodernizma i direktno je doprinio razvoju teorija zavjere. Naišao sam na istraživanje iz 2020. godine, sprovedeno u šest bivših jugoslovenskih republika (bez Slovenije, ali sa Albanijom). Pokazalo je da 75% ljudi vjeruje u bar jednu teoriju zavjere.“
Dublji uzrok vidi u povrijeđenom kolektivnom identitetu.
„To je povezano s povrijeđenim identitetom slavenskih naroda. Taj identitet nije slučajno povrijeđen – bio sam dio sistema sa velikim vrijednostima. Iako su neki elementi tog sistema propali, ostala je težnja. Ta težnja nas vodi ka stvaranju kvazi-istorije: da Sloveni žive ovdje od pamtivijeka, da nas Zapad laže, da je sve protiv nas. To su priče koje se lako primaju.“
Kritički se osvrnuo na stanje nauke i pristup znanju.
„U našem regionu postoji stroga podjela između ‘ozbiljne’ nauke i one koja pokušava da se popularizuje. Nauka je rezervisana za mali krug ljudi koji znaju taj jezik i diskurs.“
Pozvao je na popularizaciju nauke i razvoj kritičkog mišljenja.
„To nije slučaj na Zapadu – tamo vrhunski naučnici iz fizike i drugih oblasti često komuniciraju jednostavno, ljudski, kroz podkaste i intervjue. Time ljudi počinju da razmišljaju. Apelujem da razvijamo kritičko mišljenje.“
Govorio je i o ličnoj vjeri i duhovnim iskustvima.
„Odrastao sam u hrišćanskoj tradiciji. Nisam nikad okrenuo leđa Bogu. Moja vjera se temelji i na ličnim duhovnim iskustvima – sinhronicitetima – koje mi niko ne može oduzeti.“
Citirao je Carla Gustava Junga.
„S te pozicije kažem ono što je rekao Carl Gustav Jung, koji je na pitanje da li vjeruje u Boga odgovorio: ‘Ja ne vjerujem – ja znam’.“
Na kraju emisije, govorio je o slobodnoj volji i ličnom pozivu.
„Nekad sam rekao da bih studirao fiziku, ali sada – nakon svega – pitanje slobodne volje je kompleksno. Možda nije ni do mene – možda mi je bilo određeno da budem to što jesam. Volim da tražim smisao u svemu, iako smisao nije garancija istine, ali daje dozu plauzibiliteta.“
