Članak koji je pred vama je moj prevod sa engleskog jezika rada dr Snežane Petrović “Svest ‘consciousness’ i savest ‘conscience’ – Slavic layers in the Sebian lexicon”. Nadamo se da će vam biti na intelektualno zadovoljstvo i od spoznajne koristi, poručuje urednik uzdanja Miomir Abović.
U pisanim izvorima leksem сьвѣсть ‘svijest, svjesnost’, srpskoslovensko свѣсть, posvjedočen je u Hilandarskom tipiku sv. Save 1206. godine: сь игѹмєновою свѣстию. U starosrpskom taj leksem pojavljuje se u predloško-padežnoj konstrukciji u svesti ‘raditi nešto sa nečijom vlastitom svijesti, znanjem’ u dva izvora: u Svetostefanskoj hrisovulji kralja Milutina iz 1316. godine: ѹтврждени писаныхь хрисовѹль ѹ свѣсть мою ни ѥдиноє чрьтє нє изєхь ни разорихь посилиєм’ развѣ кѹплѥни и замѣнє вол'нє, i u Jefimijinoj volji u XIV stoljeću: ѹ нихь свѣсти.
Većina potvrdâ leksema sv(ij)est u Rječniku Jugoslavenske akademije su sa zapada srpsko-hrvatske jezičke teritorije; datirane su u XVII, XVIII i XIX stoljeće, i takođe iz zapadne i dubrovačke literature. U narodnim govorima ovaj leksem pojavljuje se u izrazima biti ili ne biti pri svijesti: No ako se dokaže, da testament nije učinjen (…) da nije bio pri čistoj svijesti, onda se testament može ispraviti Riječka nahija (RJA), i ne biti pri svijesti, izgubiti/prevrnuti/popiti (nekome) svijest (Karadžić 1898): Đavo mu beše popio svijest; Blago onomu koji u takvom metežu ne izgubi svijest svoga plemena; Prevrne mu svijest, te opali puškom iza pasa u svoju ženu (RJA). Ista riječ u spoju sa pridjevima grešan, kriv, nečist, prijek, zao znači ‘svijest’ isključivo u tekstovima koji se odnose na biblijske subjekte u zapadnim djelovima srpsko-hrvatske teritorije: Vidjećemo kako zla svijest muči Kajina; Mučilo je grišnoga Kajina iznutrnje poznanje iliti grišna svijest; Mučila ga je njegova grišna svijest; Sadašnjoj zakletvi ne tribuju nego tri stvari: šešir pod pazuhom, tri zdrava prsta i nečista svist; Jadni aga jadno se odziva, jer zlotvora prige (tj. prignu) svijest kriva; Nema zaspat (…) jer sjen svijesti zle ga stravom kruži; Ah, sad mu se javi strašna jeka sudnjeg dana, a svijest mu sama slovi prijeka (RJA). Isto značenje riječi svijest potvrđeno je u frazama sa sljedećim glagolima: iskusiti, ispitati, skrušiti, namiriti, umiriti, karati, kriviti, klati, gristi, peći.
Prva potvrda leksema с(ь)вѣсть ‘savjest’ u starosrpskom jeziku takođe dolazi iz Jefimijine volje: ѡсѹждена ѥсм сьвѣстию моѥю, dok u srpskoslavenskom u prilogu iz Hilandarskog tipika sv. Save: севбо свѣстьно мни ми сє и братимь ima isto značenje.
Leksem savjest ima značajno manje potvrdâ u Rječniku Jugoslavenske akademije od leksema svijest: većina njih su iz Vukovog prevoda Novog zavjeta iz 1847. godine. Većina primjerâ u kojima se ova riječ pojavljuje u prevodu pokazuju da je bila korišćena kao ekvivalent latinskog conscientia, što podržava pretpostavku da je savjest kalk izvorno grčke ili latinske riječi: čista savjest = in conscientia para; dobra savjest = et conscientia bona; slaba savjest = conscientiam eorum infirmam; svaka savjest = ad omnem conscientiam hominum; zla savjest = conscientia mala (RJA). Jedini primjer iz narodnog jezika je iz izraza: Ali je teže, kad mori savjest ali ljubav (RJA), posvjedočen u narodnoj pripovjeci.
Na bazi nekih primjerâ iz Vukovog prevoda Novog zavjeta, značenje lekseme savjest u Rječniku Jugoslavenske akademije takođe se definiše kao ‘svijest’: A slaboga u vjeri primajte lijepo, da se ne smeta savjesti; Kad (…) ne bi više imali nikakve savjesti za grijehe.
U jednotomnom Etimološkom rječniku srpskog jezika porijeklo ovih riječi objašnjava se na unekoliko drugačiji način: riječ savjest direktno je povezana sa crkvenoslavenskim съвѣсть, dok je riječ svijest izvedena iz praslavenskog *sъvěstь, i tada upoređena sa starocrkvenoslavenskim сь(ъ)вѣсть. Ovo pretpostavlja da je leksem savjest ušao u standardni/književni srpski jezik iz crkvenoslavenskog, dok je svijest rezultat regularnog razvoja u srpsku formu iz praslavenskog oblika.
Leksem savjest ima svoje paralele u istočnoslavenskim i južnoslavenskim jezicima: makedonsko совест, bugarsko съвест, rusko сóвест, ukrajinsko сóвiсть. Leksem svijest, pak, posvjedočen je isključivo u južnoslavenskim jezicima: makedonsko свест, bugarsko свяст, slovenačko svest, pa se, prema tome, njegovo praslavensko porijeklo mora dovesti u pitanje.
Na bazi potvrdâ istovremeno iz istorijskih i leksikografskih izvorâ može se pretpostaviti da je leksem svijest u srpskom jeziku najprije posvjedočen kao dio pravne terminologije – ѹ с(ъ)вѣсти – i da je bio upotrebljavan i u narodnom jeziku. Leksem savjest, sa druge strane, dominantno je povezan sa jevanđeljskim kontekstom i proširio je svoje polje upotrebe zahvaljujući Vukovom prevodu Novog zavjeta. Pošto je ova činjenica važna prekretnica u istoriji formalnog i semantičkog razvoja leksema savjest, predstavićemo prve pisane potvrde – iz Novog zavjeta – leksema сьвѣсть ‘savjest’. U izbornom jevanđelju Nikole Stanjevića sa početka XIV stoljeća nalazimo potvrdu isključivo leksema сьвѣсть: Они жє слышавшє и сьвѣстию обличаѥмым исхождахѹ ѥдинъ по ѥдиномѹ (Jevanđelje po Jovanu 8: 9). Ovaj rukopis baziran je na atonskoj A i atonskoj B redakciji i pisao ga je srpski prepisivač iz manastira Hilandar. U drugoj polovini XIV stoljeća ovaj leksem posvjedočen je u Jevanđelju cara Ivana Aleksandra, kao i u Novom zavjetu iz Čudova. Navedeni segment iz Jevanđelja po Jovanu Vuk Karadžić preveo je ovako: “A kad oni to čuše, i pokarani budući od svoje savjesti izlažahu jedan za drugim”. U spomenicima iz XIII i XIV stoljeća umjesto сьвѣсть nalazimo leksem сьвѣдѣниѥ. S obzirom na ovaj podatak, možemo pretpostaviti da upotreba сьвѣсть umjesto ranijeg сьвѣдѣниѥ potiče sa južnoslavenske teritorije budući da je posvjedočena u rukopisima bugarske i srpske redakcije.
I starocrkvenoslavensko съвѣсть i сьвѣдѣниѥ su kalkovi sa grčkog συνείδησις ili latinskog conscientia. U savremenim prevodima Novog zavjeta u zapadnoslavenskim jezicima u istom odlomku i u značenju ‘savjest’ posvjedočeni su sljedeći leksemi: češko svědomi: A oni uslyševše to, a v svědomích svých obviněni byvše, jeden po druhém odcházeli; slovačko svedomie: Tu sa v nich ozvalo svedomie a pomaly sa jeden po druhom vytrácali – najprv tí najváženejši, až zostal Ježiš so ženou sám; poljsko sumienie: Co gdy oni usłyszeli, będąc od sumienia przekonani, jeden za drugim wychodzili. Posvjedočeno je poljsko świadomość u značenju ‘savjest’ i ‘svijest’. Zapadnoslavenski jezici odražavaju kontinuante starocrkvenoslavenskog сьвѣдѣниѥ – prevladavajuću formu u XIV stoljeću u starocrkvenoslavenskom, dok se južnoslavensko сьвѣсть može smatrati kao inovacija koja je postepeno postajala dominantna crta na ovom prostoru. Jedan od razlogâ za ulazak leksema сьвѣсть u starocrkvenoslavenski funkcionalni stil mogao je biti taj što je сьвѣсть ‘svijest’ već postojalo u južnoslavenskim jezicima.
Nakon prvih potvrdâ u starocrkvenoslavenskom i u starosrpskom, sljedeća važna tačka za istoriju ovih riječi je XIX stoljeće – period jezičke reforme Vuka Karadžića i stvaranja modernog srpskog književnog jezika kada počinje evidentna semantička diferencijacija između leksemâ svijest i savjest. Razlog činjenice što je leksem savjest u XVII i XVIII stoljeću potvrđen, prema Rječniku Jugoslavenske akademije, dominantno na zapadu srpsko-hrvatske teritorije vjerovatno
treba tražiti u tome što je tamo bilo više prevodâ Novog zavjeta na narodni jezik među Hrvatima i Srbima katolicima do XIX stoljeća nego među pravoslavcima. Prvi prevod Novog zavjeta na srpski baziran na narodnom govoru kod pravoslavacâ uradio je Vuk Karadžić i objavio ga 1847. godine. Cilj ovog prevoda bio je “ne da se čita u crkvi, nego da se čita kao knjiga, tako da bi ljudi mogli bolje razumjeti hrišćanski zakon i naučiti nešto, i da bi im ovaj prevod mogao pomoći da razumiju crkvenoslavenski prevod”. Iz tog razloga Vuk Karadžić je prilagodio mnoge “slavenske” (slavenosrpske, crkvenoslavenske, ruskoslavenske) riječi, neke od njih preuzete, neke stvorene, tako da se “iz ove knjige, zajedno sa Svetim pismom, može prepoznati naš autentični, narodni jezik”. Pošto Vuk ne pominje savjest ni među jednim od ovih leksemâ, ne može se riješiti u koju od ovih grupâ isti spada. Većinu riječi, koje je Vuk u predgovoru sâm popisao, kao i mnoge druge, on je uključio u drugo izdanje Srpskog rječnika. Međutim, frekventno upotrebljavana riječ savjest ne pojavljuje se u Srpskom rječniku. Ostaje nejasno da li je ovo rezultat obične greške ili namjerno izostavljanje, ali uprkos odsutnosti, savjest je počelo široko da se upotrebljava u standardnom jeziku na istoku srpsko-hrvatske teritorije upravo zahvaljujući ovom prevodu.
Kako su istorijske promjene starocrkvenoslavenskog сьвѣсть rezultirale u stvaranju fonetskih dubletâ u standardnom srpskom jeziku? Forma svijest pokazuje regularni fonetski razvoj u srpskom jeziku, u kojem poluglasnik nestaje u slabom položaju. Forma savjest pokazuje, pak, crtu transformacije ъ > a u prefiksu съ-. U Vukovom Rječniku iz 1852. godine zabilježen je značajan broj riječi koje pokazuju istu crtu: sabor, savjet, savladati, sačuvati, savezati, sagraditi, sagledati, sadružiti, sakrojiti, sakrušiti, saložiti, satrošiti itd. U starocrkvenoslavenskom, najstarijem slavenskom književnom jeziku, poluglasnici su bili izgovarani u svakoj poziciji u riječi, čak i u slaboj. Poluglasnici u slabom položaju pojavljivali su se na kraju riječi, ili unutar riječi ispred sloga sa punim vokalom ili poluglasnikom u jakom položaju. Od XI stoljeća poluglasnici u slabom položaju nisu se izgovarali. Iako se, npr., съвѣтъ ‘savjet’ izgovaralo isto kao свѣтъ ‘svet, -a, -o’, poluglasnik u prefiksu съ- regularno se pisao (u srpskoj redakciji kao сь-) i izgovarao dok se čita(l)o sa crkvenoslavenskog teksta. Posljedično, сьвѣсть u narodnom jeziku postalo je свѣст > svijest, ali srpskoslavenska ortografija сьвѣст izgovarala se savjest.
Ovaj fonetski i morfološki model, premda neregularan u srpskom narodnom jeziku, nije bio neobičan u starocrkvenoslavenskom; štoviše, zabilježen je u srpskim ćirilskim spomenicima iz 1206. godine – ваставити umjesto вьставити. Ovaj “nepravilni” morfološki potencijal omogućio je formalnu podjelu regularnih lažnih homonimâ – svěst ‘svijest’ i svěst ‘savjest’ – i doveo do stvaranja dva leksema – svijest i savjest – sa odvojenim i nezavisnim značenjima u savremenom srpskom jeziku.
Iako ove riječi denotiraju apstraktne koncepte koji pripadaju srpskom književnom leksikonu, one su takođe zabilježene i u narodnim govorima na teritoriji Srbije i Crne Gore. Leksem svijest: svȉʲes u izrazima mrkla mu svȉʲes, okrenula/prevrnula mu se svȉʲes, svȉjes ‘sposobnost rasuđivanja’: Dobro je kad je ostala u svijes poslije onoga što je snašlo (Zagarač); sves ‘svijest’ u izrazima tipa: Pomrčil mu se sves, Pada(l) bez sves, Mrknul mu sves (Crna Trava); svês u izrazima kao: Mrkne mi sves, Sves imaš li u glavu? (Kosovo); u izrazu Ni svjesni ni česni ‘Ne znamo ništa o tome’ (Piva i Drobnjaci).
Leksem savjest: sòves (Niš); sōvȅsan/sóvesan ‘mudar’ (Čumići); u sovjesti u izrazu Čuvajte se u sovjesti ‘u zdravom razumu’ (druga polovina XIX i prva polovina XX stoljeća, Levač); saves(t): Ondak tata kida, prvo njemu u tanjir, pa mami, pa svima redom, po savestu svima (Rečnik srpskih govorâ Vojvodine); sávljesan ‘ko radi mudro, razumno’: Savljesna je ko da je starila pa mladila Piva (selo Bezuje, Piva); sáves: Baš me briga mene je čis saves; Da ima savesti ne bi tako radila; sāvȅsan ‘odgovoran, učtiv, dobar’ (sjeverna Metohija); sávez, sáves ‘savjest’: Edьn ne mož da spi što e bolan, edьn što mu ne čis savez; Miran mi na mene saves; nesávesan: Ko mož da si tolko nesavezan, da propuštiš takvu priliku? (Timok); sávet ‘razum, intelekt’: Nema on savet u glavu za tьkvu školu; sávetan ‘razuman, svjestan’ (u upotrebi isključivo uz negativnu formu glagola biti): Ti nesi, bre, savetan koje zboriš toj ko po onaj sve(t) da ideš!? (Jablanica); sьvetan ‘svjestan’ (Vranje).
Dijalekatske potvrde leksema savjest su zanimljivije zato što se za leksem svijest može očekivati da se pojavi u narodnim govorima budući da je zabilježen u prvom izdanju Srpskog rječnika iz 1818. godine. Varijante leksema savjest sa vokalom o iz centralne i južne Srbije najvjerovatnije odražavaju srpskoslavenski ili ruskoslavenski model. Kad su u pitanju forme savet(an), sьvetan, ostaje nejasno da li su iste rezultat ukrštanja sa porodicom riječi savjet, svet ili su konzekvenca vlastitog morfološkog i semantičkog razvoja, posebno imajući na umu povezane riječi ka(ь)svetan. Neki od primjerâ mogu se definisati kao nedavne pozajmljenice iz standardnog srpskog jezika, ali većina dijalektalnih riječi, pogotovo one posvjedočene u starijim rječnicima, dijele sljedeće zajedničke karakteristike: njihovo značenje je gotovo uvijek ‘um, razum’, a ne ‘savjest’; one se obično pojavljuju kao dio frazeoloških izrazâ; konačno, te riječi odražavaju različite slavenske slojeve – standardni jezik, srpskoslavenski, slavenoserbski, crkvenoslavenski itd.
Ovdje predstavljeni jezički materijal jasno pokazuje da je u srpskoslavenskim i starosrpskim izvorima leksem сьвѣсть bio upotrebljavan u tekstovima sa jevanđeljskim sadržajem u značenju savremenog savjest, a u pravnom kontekstu u značenju savremenog svijest. U oba slučaja oni se mogu smatrati kalkovima sa grčkog jezika: savjest < συνειδησις sigurno, a svijest < κατά γνώμην moguće, mada njihov nezavisni razvoj u narodnom jeziku u kasnijem periodu ne treba zanemariti. U dodatku njihovim fonetskim i ortografskim formama koje su u prošlosti bile identične njihova značenja takođe su se prepletala kroz istoriju – obje riječi značile su ‘znanje uopšte, svijest’ i ‘moralno znanje, savjest’. Vremenom, jedan leksem u tri ortografske varijante (сьвѣсть, съвѣсть, свѣсть) razvio je dvije odvojene forme (svijest i savjest) čija se semantika suzila i specijalizovala rezultiravši razvojem dva nezavisna leksema u standardnom srpskom jeziku.
LITERATURA:
1. Snežana Petrović – “Svest ‘consciousness’ and savest ‘conscience’ – Slavic layers in the Serbian lexicon”, Etymological Research into Old Church Slavonic, Nakladatelství Lidové noviny, Praha 2015., 309-318 str.
