U emisiji Radio suncobran sa novinarkom i književnicom Lidijom Kojašević Soldo koja živi u Radovićima razgovarali smo o njenom višedecenijskom novinarskom radu i posebnoj vrsti tekstova koje piše – reportažama, svojevrsnim portretima njenih sagovornika.
„Više kao novinarka“, rekla je Kojašević Soldo na pitanje kako bi se najbolje predstavila, iako su pisanje i književnost, kao i slikanje njene velike strasti. U karijeri dugoj skoro pet decenije radila je za brojne medije – Telegraf, Monitor, Televiziju Crne Gore, Pobjedu, NIN, Radio Nikšić i druge.
“Zaista sam uspjela da od agencijskog novinarstva, radio novinarstva, TV novinarstva i naravno novina pokrijem nekako sve medije. Ipak, priznajem da mi mir pisanja ostaje najdraži, tišina, zatvorena soba, moj kompjuter – i onda nastaje meni najdraži tekst.”
Prošli ste kroz sve forme novinarstva – od intervjua, preko vijesti, do reportaže u kojoj su urednici najviše prepoznavali Vaš dar. Kako Vi gledate na to ?
Reportaža mi najviše leži – pisana. Međutim, svaki put kad sam imala priliku da radim televizijsko novinarstvo pomislila bih -zašto nisu ovdje kamere ? Čini mi se da je to najbolji način da se približi ukupan doživljaj, to je najkompletnija informacija.
Moj urednik u Telegrafu Momčilo Đorđević govorio je da ga moje reportaže podsjećaju na Hemingveja, što mi je najveći mogući kompliment. Posljednjih godina posvetila sam se posebnoj formi razgovora koji predstavljaju portrete ljudi izabranih za moje sagovornike. To nije klasična forma intervjua, nego prikaz čovjeka koji je svojim djelom zaslužio da bude zapamćen. Moj recenzent Miraš Martinović rekao je za te tekstove sa sagovornicima da sam im otvorila dušu, a oni meni svoju. To što su svi oni danas moji prijatelji, potvrđuje bliskost koju smo postizali u razgovorima.
I povjerenje koje ste zadobili da bi Vam se otvorili, da bi priča imala dušu i bila topla.
Svaki put kad predstavljam neku osobu izazov mi je bio da ne izgubim njeno povjerenje. Jer napisano će ostati crno na bijelo, čitaće djeca, unuci, prijatelji. I zaista sam brižno pazila da zadobijem i očuvam povjerenje. Moj sagovornik dr Žarko Trebješanin mi je rekao da sjajno umijem da proniknem u psihu onih sa kojima radim razgovor. Nikad nisam razmišljala na taj način, jer to je nešto što je dio mene, to imate ili nemate.
Upravo ti portreti nalaze se u Vašoj knjizi “Ljudi mog vremena” promovisane ovog proljeća u Tivtu. Čini li Vam se da je to san svakog novinara – da objedini ono najbolje na jednom mjestu i sačuva ga od zaborava ?
Tačno je to. Evo decenijama sam u novinarstvu, godinama pišemo o ljudima, a onda to nestane i to samo negdje u arhivima. Objediniti to u jednoj knjizi mi je zaista mnogo značilo. Knjiga počinje susretom sa Vojom Stanićem, a tu su i Luka Berberović, Bečanović, vaterpolista Uskokovć i dr. Zaista bih se zahvalila Opštini Tivat za sufinansiranje izdavačkih projekata, jer mi novinari se ne možemo pohvaliti velikim sredstvima, a to je bila velika podrška.
Knjiga sadrži tople price, priče sa dušom, 60 portreta ljudi iz kulture, umjetnosti, nauke i sporta, što je, kako je neko rekao na promociji, pravi kulturološki kapital. Ali, tu su i svjedočanstva iz ratnih vremena.
Bila sam reporter u mom Sarajevu, ratni novinar, zvali su me jugoslovenska Orijana. To su bili teški periodi, ali i tamo sam tražila zrno pomirenja, jer pored bola i patnje vidjela sam i nevjerovatnu ljudsku solidarnost. Posebno se sjećam potresnog svjedočenja jedne sarajevske anesteziološkinje o tragediji na Markalama. Nije me zanimalo ko je ko, zašta je ko, nego ljudska nesreća i načini da se čovjek sa njom izbori,to su priče koje su me uvijek zanimale. Poslije svega toga na ratnim područjima bilo je teško pisati bilo šta drugo jedno vrijeme.
Iako ste decenijama radili u inostranstvu, povratak u Radoviće bio je prelomna tačka za novu fazu stvaralaštva i Vašu rubriku “Portreti” u Monitoru. Koliko Vam je to značilo ?
Živjela sam u Holandiji, radila kao dopisnik. Kada je moj suprug preminuo, željela sam da se vratim pisanju što je za mene bilo zaista terapeutski. Tako je nastala rubrika Susreti u Monitoru, uz podršku urednika Esada Kočana, a njegova ideja je bila i da tri godine rada u toj rubrici objedinim u knjizi . I dalje radim , dopisnik sam Telgrafa i imam još dosta materijala, možda za novu knjigu .
Koji sagovornik i koji intervju Vam je posebno drag i koji biste izdvojili ?
Poseban dragulj moje knjige je razgovor sa Vojom Stanićem, zabolježen neposredno nakon njegovog 101. Rođendana. On je tada loše vidio i čuo i bilo je teže pričati sa njim ali je svakako to raritet jer on rijetko daje intervjue. Povod za priču je bio to što smo te noći u Nikšiću na moju inicijativu, kao i udruženja poštovalaca Nikšića, obilježavali njegov rođendan.On je tada rekao ono što stalno citiram – Ako gospode negdje ima, onda je to u Nikšiću. Eto, taj susret mi je ostao najdraži.
Poruka Lidije Kojašević Soldo za kraj bila je jednostavna i univerzalna:
“Čitati je prelijep način da se makar na trenutak udaljimo od realnosti, koja najčešće nije baš tako prijatna. Šta god da čitate, važno je da to često činite.”
