Gošća emisije Popodnevni alibi bila je Nevila Klakor profesorica Muzičke škole Tivat, mentorica, solistkinja i dirigentica koja je dobila ovogodišnju Novembrasku nagradu za zapažene rezultate rada na polju muzičkog stvaralaštva.
Kako ste primili vijest da ste dobitnica najvišeg priznanja koje naš grad dodjeljuje zaslužnim pojedincima i šta za Vas, lično i profesionalno, to priznanje znači ?
Još sam u jednoj vrsti prijatnog šoka, pod lijepim utiskom zbog dobijene nagrade. Hvala onima koji su me predložili za nagradu, hvala žiriju jer je prepoznao moj rad i trud svih ovih godina u našem gradu. Hvala mojoj direktorici Zorani Jovanović koja me je predložila za nagradu i visoko vrednovala moj rad tokom skoro 30 godina, zatim koleginici Snežani Radinović ispred Bokeljske udruge muzičara Bum A Capella koja se takođe zalagala da dobijem nagradu, a zahvaljujem se i mom Glazbenom prosvjetnom društvu koje je sigurno dalo doprinos da budem predložena za priznanje.
Emocije su velike, mislim da mi treba malo vremena da se to malo slegne, ali znam da je ovo velika čast za svakoga, pogotovo za onoga ko nije rođen u ovom gradu, tako da se osjećam privilegovano zaista. Znam da ima dosta ljudi koji me vole i poštuju, koji su me od prvog dana mog dolaska u Tivat prije skoro 30 godina, prihvatili kao svoju.
Volim da ulažem u sebe, radoznala sam, volim da probam nove stvari, ali samo ako to dobro i uspješno radim, ako ne – onda uvijek mislim da neko drugi može bolje. Našla sam sebe u ovom poslu, muzika je moj život, bavim se njome od svoje sedme godine i ne bi nikad izabrala neki drugi put. Nisam imala u planu da se bavim pedagogijom. Sve je to počelo u Tivtu i traje i dan danas, sada sam potpuno ispunjena kao osoba koja sprema nove generacije, koja je svakog dana u kontaktu sa mladim ljudima.
Skoro tri pune decenije oblikujete muzičko obrazovanje u Tivtu, i kada pogledate unazad, vidite li neku generaciju učenika koja se pamti i izdvaja od ostalih ?
Da, ima je, jer mi zaista imamo odličnih generacija. Evo, na primjer naša violinistkinja Milena Petković koja trenutno živi i radi u Trstu je vrlo vrijedna, vrlo radna, vrlo aktivna. Takva je bila i u školi od samog starta, vidjelo se da će daleko dogurati, a sve zahvaljujući svom radu. Tu su i divna Lara Bubanja, pa Matija Vučinović, zatim Bobana Tešić, pa moja nova kolegenica, bivša učenica, Tijana Stanišić.Tu su i nove generacije koja obećavaju, i iskreno se nadam da će se svi ti uspješni učenici nakon školovanja van Tivta ipak vratiti svom gradu jednoga dana i svoje znanje i iskustvo koje su stekli po svijetu prenijeti našoj školi i dijeliti budućim generacijama.
Kao pedagog sa velikim iskustvom, šta smatrate najvažnijim u radu sa mladim muzičarima, sa djecom ? Da li je to tehnika, emocija, možda strpljenje ?
Od svega pomalo, ali najviše ljubavi i razumijevanje prema djeci. Nije svako dijete isto, nikad ne znate s kojim problemima dolaze od kuće. A mi smo tu da njima uz muziku bude lijepo, makar dok su mali, posle toga to lijepo već prelazi u odgovornost, u odluku o nastavku školovanja i bavljenja muzikom nadalje.
Treba puno odricanja i rada, mi smo kao sportisti, non stop moramo biti aktivni i vježbati, biti u treningu, što bi se reklo.
Tivat je danas prepoznat kao grad sa izraženom, dobrom muzičkom scenom i sa mladim talentima a sve zahvaljujući Muzičkoj školi. Kako vidite budućnost muzičkog obrazovanja u Tivtu i u Crnoj Gori ?
Tivat je uvjek imao odlične pedagoge ali može imati i buduće kvalitetne pedagoge od naših učenika koji bi mogli da rade kod nas. Ali, mlade generaciji koje završavaju školovanje imaju odmah želju da idu vani, da istražuju, da sviraju u stranim orkestrima, dok kod nas imate trenutno samo Crnogorski simfonijski orkestar i od skoro Bokeljski simfonijski orkestar. Kada bi se najbolji iz generacija koji su završili našu školu vratili u svoj grad, mi bi u Tivtu imali tivatski orkestar.
Evo, da pomenemo našeg đaka Nikolu Kovačevića, sada prvu hornu Sinfonijskog orkestra, pa Iva, Doris, Nikolina sestra Martina.
Dugi niz godina srađivali ste sa brojnim ansamblima i muzičarima u zemlji i inostranstvu, među kojima i sa Simfonijskim orkestrom RTCG, kamernim kvartetima i tijima… Koja Vas je saradnja najviše profesionalno obogatila ?
Ja sam bila najmlađa u Crnogorskom simfonijskom orkestru kada je dirigent Muzičke akademije Radovan Papović bio u isto vrijeme i dirigent ovog uglednog orkestra. On nam je držao individualne časove i tada me pozvao da radim u orkestru. To je bilo jedno divno petogodišnje iskustvo jer sam imala priliku da sviram sa jednim Vilijem Ferdinandijem, sa jednim Igorom Perazićem, i mnogim drugima koji su bili predivni ljudi i kvalitetni muzičari koji su postavili temelje muzike u Crnoj Gori. Za mene kao studenta, još stranca koji je tada došao u CG i nije znao ni komunicirati kako treba, to je bilo veoma izazovno. Violina je bila jedini način komunikacije, muzika jedini zajednički jezik. Tu sam zaista dosta stvari naučila. Osim profesora Papovića, dolazili su nam i dirigenti iz Srbije i Hrvatske, radili su sa nama i to je nešto što ne dobijate svakodnevno ni na Akademiji. Tako da sam baš imala sreću da budem dio svega.
Već punu deceniju ste dirigentica Glazbeno-prosvjetnog društva Tivat. Kako gledate na ovaj angažman koji Vas čini nekako više vidljivijom za publiku zbog popularnosti Društva i njegovih brojnih javnih nastupa ?
Uvjek sam bila sa druge strane scene, tj. u publici kada sam redovno pratila njihove koncerte, čak sam na njima i pjevala sa klapom Bellezza. Sama ta uniforma GPD, način na koji muzičari izlaze sa scenu, sve to mi uvjek bilo za poštovanje, naravno kao i velika tradicija koju Društvo ima.
Uvijek sam razmišljala kako bi bilo lijepo da jednog dana ovaj orkestar dođe u moj Skadar. Brzo mi je došla ponuda da pomognem za jedan takav koncert i u početku me je obuzela panika da neću biti na nivou zadatka. Svi ljudi koji su bili prije mene su uradili veliki posao za GPD, ne samo izvođači, nego i oni koji stoje ispred njih tako da je to za mene bila velika odgovornost, ali imala sam sreće da nađem na odlične kolege koji tamo rade i koji su mi dali puno podršku. Od predsjednika društva Borisa Lancerotija koji mi je dao odriješene ruke, do svih ostalih, posebno starijih kolega koji su mi pomagali oko meni nepoznatih instrumenata.Tako da smo sada kao jedna familija, podmlađujemo se svaki dan i meni je stvarno velika čast što sam imala priliku upoznat takve ljude i raditi sa njima.
Sada je puno lakše, brže se sporazumijemo. Kada se dobro odradi posao i sve uvježba onda dirigent može samo očima da diriguje.
Bili ste u radnom timu Zavoda za školstvo za izradu predmetnog programa za osnovno muzičko obrazovanje za osjek violine. Koliko je to za Vas bio odgovoran zadatak ?
To je bilo onda kada je počela reforma po školama. Onda su kolege sa kojima često sjedim po žirijima festivala, kada je od njih tražen predlog od Zavoda za školsko, moje ime spomenuli nekoliko puta. Zvali su me iz Zavoda, a ja sam rekla da ima ljudi koji su vrijedniji, stariji, iskusniji od mene. Pitali su me da predlozim ostale i počeli smo . Ja sam u stvari više radila na predlozima, a kolegenice su sve pisale zbog moje jezičke barijere. I to je bilo dobro iskustvo i hvala im što su mi nešto tako uopšte ponudili.
Pored nastavničkog i izvođačkog rada, takođe ste bili koordinator projekta VIVUM koji se realizovao uz podršku UNICEF-a. Koliko su Vam takvi projekti bili važni za povezivanje umjetnosti i društvene odgovornosti ?
Ti projekti sa svim crnogorskim srednjim školama su bili fenomenalni a ja sam ih radila tri godine. U kontaktu ste sa djecom koji rade vrhunsku muziku sa vrhunskim dirigentima i sviraju gotovo kao naš Simfonijski orkestar. Mi, koordinatori smo radili svako sa svojom grupom djece. Kod mene su bili duvači i udaraljke, ostale kolege su bile zadužene za gudače, neko za harmoniku itd. Pošto je tivatska škola poznata po duvačima, onda su, naravno, i oni bili tamo. Divno je bilo, sva ta djeca, sva ta vrhunska izvođenja, plakali smo na koncertu na Cetinju.
Kako je došlo do toga da budete član sastava pozorišne predstave Tre sorele u produkciji našeg Centra za kulturu i FDU ?
Saradnja sa tom predstavom je počela sasvim slučajno. Zoran Rakočević, režiser, je tražio nešto od Piazzolle za njegovu predstavu, a moj trio Con Foco imao je u to vrijeme koncert na Luštici Bay, i to je baš bilo Piazzola veče. Zoran je vidio plakat i onda su vrlo brzo uslijedili dogovori. Puno smo radili, i noćima, sve do jutra, i rodila se jedna zaista predivna predstava koja već deset godina živi i veoma je gledana. To mi je bilo predivno iskustvo, prvi put sam imala priliku da radim u pozorištu. Inače se radi o sviranju uživo, svaki put, i tokom cijele predstave.
Violina je Vaš instrument, ali i Vaša svakodnevica u učionici i na sceni. Kako biste opisali svoj odnos prema svom instrumentu, kroz sve ove godine rada i nastupanja ?
Ja postojim kroz violinu. Družim se sa njom čitav život, više sam sa violinom nego sa bilo kim drugim. Jednostavno i iskreno rečeno, violina – to sam ja !
