Predstava „Draga profesorice“, koprodukcija Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, Centra za kulturu Tivat i NVO „Teatar mladih“, izvedena je sinoć u Tivtu u okviru manifestacije Novembarski dani.
Režiju i jezičku adaptaciju teksta potpisuje Branko Ilić koji je po drami „Draga Jelena Sergejevna“ ruske autorke Ljudmile Razumovske oblikovao snažan psihološki triler o moralu, pritisku i društvenim vrijednostima. Uloge tumače Branka Femić Šćekić, Miloš Kašćelan, Pavle Bogojević, Maša Labudović i Milo Perović.
Predstava donosi priču o četvoro maturanata koji dolaze kod svoje profesorice uoči mature, ne sluteći da će se njihovo druženje pretvoriti u emotivno nabijen sukob ideala i interesa, profesora i učenika, generacija i sistema.
„To je predstava koja se dešava u rasponu od sedam-osam sati odnosa između profesorice i njenih učenika kada se događa čitav emotivni svijet, od ushićenja i ponosa, do očaja i beznađa“, kazala je za naš program Branka Femić Šćekić, koja tumači lik profesorice. “Komad, iako smješten u školski okvir, je zapravo priča o nama samima, o društvu koje se sve više udaljava od empatije i zajedništva. Pitamo se stalno – gdje smo mi? Gdje su nam djeca? Šta mi radimo ? Jesmo li se izgubili? Kroz rilseve na TikTok-u koji su na početku predstave, vidjeli smo kroz lik učenice Lele sve i svašta. Svakakve događaje ispred škole i u blizini škole, stravično nasilje između učenika, nad djecom i nasilje nad ženama. Uglavnom mračne slike današnjice”.
Branka smatra da predstava otvara važno pitanje naše rezistentnosti na nasilje i nepravdu:
„ Gledajući snimke užasa, mislim da postajemo imuni na strašne prizore. Gubimo zajednicu, povezanost, mehanizmi odbrane nas udaljavaju jedne od drugih. Da bi smo preživjeli, razvijamo te mehanizme da bi se distancirali od loših slika i prizora koji bi trebalo da budu sankcionisani i da se gube, da nestaju. Kako civilizacija napreduje i način komunikacije bi trebalo da napreduje, mđutim toga nema. I onda dolazimo do toga da se pojavljaju prizori da kada su dvoje u sukobu, ono treće stoji sa strane i to gleda. Neće da stane na stranu žrtve. Kroz odnose između profesorice i učenika predstava prikazuje simboličnu partiju šaha između generacija i sistema vrijednosti. U jednom trenutku ne znaš više ko je žrtva, a ko krivac, i to je ono što najviše boli.
Osvrćući se na uticaj društvenih mreža, Femić kaže da one snažno oblikuju našu psihu i ponašanje:
„ Kad pogledam koliko sam koristila mobilni telefon, odnosno određenu aplikaciju koja podrazumijeva društvenu mrežu, osjetim neku vrstu nervoze, neke nezadovoljstva. pa i nekog ljutnje, bijesa, nespokojstva. Ja vidim da sam previše bila na ovaj aplikaciji koja podrazumije društvenu mrežu. Svi smo nekako naelektrisani, naježeni, svi smo pod nekakvim pritiskom, a mislim da dosta tome doprinose baš društvene mreže. One nas udaljavaju jedne od drugih, a pritom stvaraju iluziju povezanosti.“
Današnje mlade generacije su se izgubile u brzini i digitalizaciji, nedostaju im osnovne moralne koordinate, čak i osjećaj stida :
„Stid je rezultat preispitivanja odnosa prema drugome, a ako društvo danas razvija kod nas samozadovoljstvo, onda stid ispada iz iste dinamike. Ako živimo u društvu narcizma i samozadovoljstva, onda stid nestaje. A mi smo opstali zahvaljujući zajednici i zato ga moramo ponovo naučiti kroz odnos, a ne kroz osudu.“
Uprkos kišnoj večeri, Velika sala Centra za kulturu Tivat bila je dobro ispunjena, a publika je, prema njenim riječima, snažno reagovala na predstavu:
„Čula sam uzdahe iz publike, osjetila emociju. To je ono zbog čega igramo, da dotaknemo čovjeka. Večeras je bilo lijepo, toplo, uprkos kiši i jeseni. Publika je pratila sa puno pažnje, i to se osjeti. Uvijek igramo za publiku i zbog publike , važno je da imate nekog da vas gleda. Bez publike, pozorište ne postoji.“
