Tivćanin Alen Krasnić, jedne zime je, u potrazi za toplotom, stigao do Malte i na toj maloj ostrvskoj zemlji u Sredozemnom moru ostao da živi već 13 godina. Kao brodomehaničar po struci, angažovan i kao ronilac, nije imao teškoća da se zaposli u tom, inače veoma prijateljskom okruženju. Sa porodicom živi nadomak glavnog grada, Valete, koja je od 1980, na Uneskovoj listi mjesta svjetske baštine zbog brojnih vrijednih istorijskih građevina. Valeta je, inače, prijestonica Malte još od 1570. godine, a kao utvrđenje su je izgradili Malteški vitezovi, pa nosi ime po velikom majstoru viteškog reda Žanu da la Valeti.
“Bio sam da posjetim rodbinu u Berlinu u decembru 2012. godine, a taj odmor, planiran na nekoliko dana se, igrom slučaja, pretvorio u, za sad, 13 godina života na Malti”, priča nam Alen, koga smo posjetili u njegovom malteškom domu.
-Kako si se uputio baš ka Malti?
“Imao sam lap top, za koji mi je bio potreban stik da bih imao internet, pa sam izašao na pet minuta do prodavnice. Izašao sam u trenerci, jer je blizu bila radnja, ali nisam uspio da se konektujem, pa sam se vratio ponovo da zamolim prodavca da mi pomogne. Međutim, kad sam se vraćao, toliko je bilo hladno da sam napravio grešku i skrenuo u pogrešnu ulicu, izgubio sam se. To moje gubljenje i traženje stana je trajalo dva-tri sata, a bilo je minus pet ili deset stepeni. Prvo što sam uradio kad sam našao stan, bilo je da kupim avionsku kartu za Maltu, jer sam tamo imao prijatelja koji me je dugo pozivao da ga posjetim. On je radio na uzgajalištu tuna i, kako sam ja ronio, stalno me je nagovarao da dođem i da se time bavim, jet to donosi dobre pare. Ja nisam imao želju da to radim, jer sam znao da je rizično i duboko, da se tune love dok su male blizu Libije i Tunisa, gdje nije nikad stabilno. Nije me to vuklo, a i lijepo sam živio u Tivtu. Tivat mi je pružio sve što sam od života tražio i nisam imao potrebu da se bavim tim, ali nakon pomenutog događaja u Berlinu sam odlučio da ga posjetim i javio mu da me sačeka.
Kad sam sletio na Maltu, poslije te berlinske zime, klima je bila toliko prijatna, čak i u odnosu na Boku, da sam se oduševio! I tako sam na Malti ostao 13 godina – za sad. Skućio sam se tu, imam ženu i dvoje djece. Zaposlio sam se, prihvatila me je ova zemlja. Mještani su jako dobri, Mediteranci, kao i mi. Govore jako čudan jezik, mješavina arapskog, engleskog, francuskog, italijanskog.
– Je li bilo teško naći posao?
“Interesantan je detalj, vezan za posao koji sam radio, jer, iako sam završio školu, nisam znao koliko je tog znanja u meni ostalo, s obzirom da sam tu školu završio više od 15 godina prije, pošto sam na Maltu došao sa 35. Međutim, to što sam onda naučio, nije nigde iz mene izašlo.
Inače, dok sam boravio na Malti kao turista, posjetilac, padobranac, upoznao sam dosta ljudi, koji su se tu snašli. Već sam rekao da me je klima oduševila, temperature su fenomenalne tokom cijele godine. Ima neka kišna sezona, koja traje dva, tri mjeseca, a ostalo je lijepo vrijeme. Shvatio sam da su ljudi dobri, imaju miroljubiv i dobronamjeran prilaz, otvoreni su za komunikaciju, vole da se druže. Ne prave tenziju oko posla i ne rade pod nekim strogim režimima. Pomislio sam u jednom momentu da pogledam što se nudi u tim oglasima za posao..Malo sam se zainteresovao i kao lutriju sam našao jednu firmu, koja je tražila mehaničara. Tad je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, a ja sam imao sreće da sam rođen tamo i da sam imao njihov pasoš. To mi je olakšalo, mada nije ni to toliko bilo presudno, zato što oni jako jednostavno daju lične karte i šansu da ostanete, s tim što svake godine morate da obnavljate ličnu kartu, a dok ste evropski državljanin, onda toga nema. Uglavnom, ja sam im poslao e-mail, u kome sam napisao da se zovem tako i tako, da sam hrvatski državljanin, i da bih volio da ostanem na Malti i radim u svojoj struci. To je samo jedna rečenica bila i u toku dana sam dobio poziv na razgovor. Otišao sam na intervju, odmah sam primljen i poslije verifikacije diplome sam počeo odmah da radim. To je bilo brodogradilište poput onoga koje smo imali, jako organizovano, gdje sam imao šanse da se razvijam. Radio sam i dokovanje, i operacije spašavanja – kad dođe do nekog udesa. Za njih sam i ronio skoro deset godina, a poslije sam promijenio posao. S njima sam imao jako lijepa iskustva, u kontaktu smo, i ponekad i dalje ronim za njih. Posle sam počeo da radim sa putničkim brodovima i jahtama, to je bio slijedeći posao.“
-Ipak si malo patio za Tivtom, je li dugo trajala nostalgija, traje li i danas?”
“Malo me je držala nostalgija, jedno tri godine. Bilo je – gledaš vrata i kad ih otvoriš, vidiš iza majku i oca. Ja sam jedinac, pa me je to uvijek vuklo, ali, sa druge strane mi je majka bila velika podrška, poput stuba. Bodrila me je – Ajde, bori se, da vidimo, možeš ti to. Drugi su uspjeli, zašto ti ne bi mogao?- to mi je govorila. “
-Pretpostavljam da ti je najviše pomoglo što su ljudi predusretljivi i ljubazni.
“Divan je narod, ja ih volim – ne mogu da kažem ništa ružno o njima. To je napaćen narod, koji je bio i pod Francuzima, i pod Turcima, Arapima, Englezima, i na kraju su ustali svoji, sačuvali svoj identitet, napravili svoju državicu, u koju su svi dobrodošli. I , kada vas ugosti, ona vam daje i šansu da idete dalje. Nikada nikoga nisu vratili, to je jako gostoljubiva zemlja. Jako su vrijedni i rade u slozi. U stanju su u grupi od 10-15 ljudi da, nakon pet minuta dogovora, rade čitav dan, bez ikakvih problema i konflikata. Na kraju, svaki razgovor izađe sa pozitivnim ishodom, niko nije ljut, ni oštećen. Ja sam se time oduševljavao, a kasnije, kad je došlo malo više ljudi različitih nacija, to se malo promijenilo. U principu, ljudi su ovdje jako strpljivi, a dogovor čini čuda.
–Koliko se Malta u koju si došao prije 13 godina razlikuje od Malte danas?
„Ja i dalje volim ovo mjesto u kome živim i ne primjećujem velike razlike otkad sam došao. Naravno da vidim da se tu urbanizuje i dosta gradi, da se dešavaju promjene. I politika se malo mijenjala. Koliko vidim, tu su dvije stranke, koje pokušavaju da pomognu narodu i zemlji u kojoj žive. I jedni i drugi pokušavaju da naprave bolji plan, na osnovu kog će da ustanove bolji život. Skromna, mala država, mislim da je jedna od najgušće naseljenih na svijetu, u toku sezone tu bude milion ljudi. Najveće ostrvo, Malta ima manje od 250m2. Ja živim par kilometara od glavnog grada, Valete. Za mene je Valeta najljepši grad koji sam video, pored Rima.
Imaju nevjerovatnu istoriju i znamenitosti. Katakombe Svetog Pavla, crkve, muzeji, razne ljepote – koliko tu živim, još nisam otkrio sve što Malta nudi!
Interesantan detalj – Sveti Pavle je tu bio zarobljen. kažu da ga je ujela zmija i on je, kad ju je uhvatio i bacio u vatru, zamolio Boga da nikoga više ne ujede, tako da nema zmija na ostrvu. Zapravo, ima, ali nisu otrovnice.
Sve u svemu, i kad ste neraspoloženi, ili nervozni, kad odete da popijete kafu i vidite tu raskoš oko sebe – i građevine i ljude koji se tu provlače i šetaju, pa klimu, koja je uvijek topla, ne može vam biti loše. Prelijepo je, ne može da vam dosadi.”
-Uprkos svemu, želiš li da se jednog dana vratiš u Tivat?
“Prva stvar, odrastao sam u Tivtu, tu je moje srce i moja duša! Volim da se vratim, da budem sa roditeljima. Fale mi kiša, snijeg, brdo, šuma. Malta je malo žuta od kamena od koga je sazidana. Fali mi Boka, i taj naš mentalitet, malo tvrd, iskrenost do kraja, pa šta bude. Naš narod je kategoričan, ili si prihvaćen, ili nisi, ali ja ga volim.”
Daleko od Tivta, ali kao da zapravo živi između dvije obale. Alen se nada da će uskoro ponovo zakoračiti u rodni grad, makar na nekoliko dana, da bude sa roditeljima i podsjeti se gdje je sve počelo.
