Put od južnoameričkog sunca do mirne Boke kotorske dug je više od devet hiljada kilometara, ali za Anu Larisu Borba dos Santos – Petković taj put bio je sasvim prirodan životni korak. Rođena u Brazilu, Larisa je prije deset godina svoj život preselila na drugu stranu Atlantika, u Tivat. Danas ovdje živi sa suprugom Nikolom, Tivćaninom i njihovo dvoje djece, a osmijeh koji stalno nosi postao je gotovo njen zaštitni znak.
„Upoznali smo se na kruzeru. Ja sam išla da potpišem jedan ugovor, a i on je bio tamo zbog istog razloga. Sudbina je tako htjela.“ Ta sudbina dovela ju je iz brazilske svakodnevice u mali primorski grad koji danas naziva najljepšim na svijetu.
Kada je stigla u Tivat, Larisa je govorila samo engleski a iako su joj Tivćani izlazili u susret i komunicirali na jeziku koji je razumjela, željela je da nauči crnogorski: „Prije šest godina sam počela ozbiljno da učim jezik. Učiteljica je dolazila kod mene kući i trebalo mi je dvije ili tri godine da ga savladam“. Iako priznaje da su padeži i gramatika i dalje izazov, komunikacija joj danas ide prirodno. “Najvažnije je da se ljudi razumiju. Volim da pričam a kada vidim da ljudi shvataju šta govorim, sve je lakše.“
Dolazak u Crnu Goru donio je i nekoliko iznenađenja. Prvo koje je primijetila bila je sigurnost života: „U Brazilu je mnogo opasnije za život. Sjećam se kada sam prvog dana ovdje otišla u banku. Vidjela sam da ljudi bez straha hodaju ulicom sa novcem i telefonom u ruci. To mi je bilo veliko iznenađenje.“
Larisa dolazi iz grada San Gabriel na jugu Brazila, nedaleko od granice sa Urugvajem i Argentinom. Iako je taj grad sa oko 60 hiljada stanovnika za Brazil mali, Tivat joj je brzo postao dom: „Za mene je Tivat najljepši na svijetu. Ima more, planine i snijeg u jednom pogledu. Priroda je divna, a ljudi su ljubazni.“
U Brazilu je završila ekonomski fakultet i radila u banci. Danas u Tivtu radi kao kozmetičarka u frizerskom salonu ID hair Beauty salon u Kalimanju. Nekoliko godina nakon dolaska posvetila je isključivo porodici:„Nisam radila dok moj sin nije napunio pet godina. Željela sam da budem sa djecom dok su mali. Prošle godine sam počela da radim i veoma sam zadovoljna.“
Larisa i njen suprug imaju dvoje djece – djevojčicu od osam i dječaka od šest godina. Žive u blizini škole, što svakodnevni porodični život čini jednostavnijim. U njihovoj kući govore se čak tri jezika. Larisa sa djecom razgovara na portugalskom, dok otac i ostatak porodice koriste crnogorski. Djeca su oba jezika usvajala istovremeno: „Sa mnom pričaju portugalski, sa ocem crnogorski. A suprug i ja smo dugo pričali na engleskom, zato naša ćerka već zna i engleski.“ Za Larisu je to bogatstvo mješovitog braka i prilika da djeca upoznaju dvije kulture.
Iako se dobro uklopila u život u Crnoj Gori, dio brazilske tradicije prenijela je i u svoj dom. Za Uskrs, na primjer, u Brazilu se ne farbaju jaja, već se organizuje potraga za skrivenim čokoladnim jajima: „Kod nas djeca traže sakrivena čokoladna jaja po kući ili dvorištu. Mi sada kombinujemo taj običaj sa vašim.“
Primijetila je i zanimljive kulturne razlike. Brazilci su, kaže, mnogo otvoreniji u svakodnevnoj komunikaciji: „Kod nas se ljudi često odmah zagrle ili poljube kada se upoznaju, ovdje se samo pruža ruka. To mi je na početku bilo neobično.“
Larisa voli i ovdašnju kuhinju. „Volim sarmu, punjene paprike, gulaš, crni rižot i ribu“, kaže kroz osmijeh, priznajući da još uvijek uči kako da pripremi neka od tih jela. Ipak, brazilski meni i dalje je redovan u njihovoj kući – riža, crni pasulj, meso i salata.
Najveći izazov u životu daleko od domovine, kaže Larisa, bila je udaljenost od porodice. „Teško je kada roditelji nisu blizu. Mi pričamo svaki dan, ali to nije isto. Oni najčešće dolaze kod nas u posjetu tokom ljeta i svaki put se oduševe Crnom Gorom. Kažu da je ovdje sve lijepo, da je mirno i da je hrana odlična.“
Larisa vjeruje da se život obogaćuje kada se čovjek usudi da izađe iz svoje zone sigurnosti. „Ako stalno ostaneš na jednom mjestu i ne želiš da vidiš nešto novo, život će uvijek biti isti. Ja volim da putujem, da upoznajem druge ljude i kulture. Kada budem starija, imaću mnogo lijepih uspomena.“
Danas sebe i supruga vidi upravo u Tivtu i Crnoj Gori. „Mi ne planiramo da idemo iz Tivta. Za djecu ćemo vidjeti – možda će oni jednog dana živjeti negdje drugo.“ Jedno je sigurno – osmijeh kojim zrači odavno je postao dio svakodnevice grada u kojem je pronašla svoj novi dom.
Brazilka sa tivatskom adresom
