Na promociji knjige Dragana Popadića „Odsjaji Kurana“, koja je održana u Domu kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi, govorili su različiti učesnici. Sabrija Vulić, Adrijan Vuksanović i Fuad efendija Čekić, svaki iz svog ugla, ali sa zajedničkim osjećajem da je riječ o djelu koje nadilazi uobičajene okvire i otvara prostor dijaloga, estetike i duhovnosti.
Već na početku, Sabrija Vulić i Adrijan Vuksanović ističu element iznenađenja i značaj susreta različitih tradicija. Kako se naglašava, knjiga je došla „kao iznenađenje“, ali istovremeno i kao „veliko zadovoljstvo“, posebno zbog šire ideje povezivanja zajednica i kultura. U tom kontekstu, Vulić naglašava:
„Možemo da radimo zajedno i treba da radimo zajedno“, čime promociju ne svode samo na književni događaj, već i na prostor međusobnog razumijevanja.
Govoreći o samom autoru, Adrijan Vuksanović ističe se njegova autentičnost i hrabrost da pristupi temi koja se često posmatra kroz uske okvire identiteta:
„Vidite kako je to često isticano kao zanimljivost da je Dragan Popadić napisao knjigu o Kuranu… opet ova knjiga je označena kao jedna vrsta iznenađenja.“
Upravo ta činjenica otvara dodatna pitanja o vjeri, identitetu i iskrenosti, pa se dodaje:
„On piše onako kako živi.“
Posebno se problematizuje odnos između deklarativne i stvarne religioznosti:
„Ako Dragan Popadić kaže da je neko ko ne vjeruje, to treba da postavi pitanje svima onima koji kažu da vjeruju.“
Ova misao uvodi dublju refleksiju o autentičnosti vjere u savremenom društvu, gdje se često, kako se kaže, susrećemo sa „površnošću i viškom emocionalnosti“.
S druge strane, efendija Čekić pristupa knjizi iz teološko-estetske perspektive, naglašavajući da autor ne mijenja suštinu kur’anske poruke, već njen izraz približava čitaocu:
„On nijednog momenta nije promijenio teoločke stavove, ono što Kur’an govori.“
Vrijednost knjige vidi upravo u pokušaju da se sveti tekst prenese kroz poetski i doživljajni jezik:
„On je pokušao da opjeva kur’anski tekst na način koji je bliži mentalitetu našeg čovjeka.“
Posebno ističe razliku između pukog tumačenja i doživljaja:
„Doživljaj svetog teksta je moguć samo kada se on uči i doživljava u njegovom stilu.“
U tom smislu, Popadićevo djelo vidi kao most između značenja i osjećaja, između teologije i poezije.
Na kraju, i sam autor govori o ličnom odnosu prema Kur’anu, koji nije prvenstveno teološki, već estetski i egzistencijalni:
„Mene je Kur’anu privukla poetika, poetske slike, divne riječi, zadivljujući stih.
Kuranu me je privukao i poslanik Muhamed koji je objavio čudesnu knjigu.
Bistar, pošten, hrabar, ali nepismen. On nije mogao napisati to.To on nije ni tvrdio. On je rekao jasno i glasno da nije autor, nego da je ajete primio od Allaha. Svašta su mu prigovarali. Čak i da je lud. Kuran ima odgovor i na to. A vaš drug, misli se na Muhammeda, nije lud, sura Et-Tekvir, pa sura El-Arafa.
Poslanik nije lud, on samo otvoreno opominje.
Njegov ujak, amidža, Ebu Leheb, bio je njegov protivnik i veliki neprijatelj Islama.U Kuranu ima jedna sura njemu posvecena i ovako kaže, Neka propadne Ebu Leheb i propao je. Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao. Ući će on sigurno u vatru rasplamsavu i žena njegova koja spletkari.
Dakle, u Kuranu se jasno kaže da će on do kraja života biti protiv Islama i da će završiti u Džehenu.
I to je taj paradoks koji mene privlači.
Da je Abu Eheb lažno prihvatio Islam, pokazao bi da Kur'an barem u jednom ajetu nije tačan.
I to je ono što mene zbunjuje. Kur'an se pokazao tačan i u tom.
Zbunjuje me u Kur'anu izazov koji se daje svima, i ljudima i džinjima.
Autor se posebno zadržava na izazovu koji Kur’an upućuje čovječanstvu:
“Kad bi se svi ljudi i džinji udružili da sačine jedan ovakav Kuran, oni takav, kao što je on, ne bi sačinili. Pa makar jedan drugom pomagali. Dajte vi jednu suru kao što je njemu objavljena i u pomoć pozovite koga god hoćete.
Načinite vi jednu suru sličnu objavljenu njemu, a pozovite i božanstvo vaša osim Alaha, pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte od vatre za nevjernike pripremljene. I ništa. Niko nije prihvatio izrazov i napisao nešto slično. A izazov i dalje važan”.
U cjelini, Popadićevo djelo oblikuje se kao zajednička potraga za smislom, gdje se Kur’an ne posmatra samo kao religijski tekst, već i kao izvor poetike, inspiracije i univerzalnih pitanja o čovjeku i vjeri.
