Prvi sopran Akademskog zbora “Ivan Goran Kovačić” iz Zagreba Sandra Glavočić je u emisiji Radio suncobran govorila o nastupu pred tivatskom publikom, dugoj tradiciji jednog od najuglednijih amaterskih horova u regionu, i o zajedništvu koje čini suštinu horskog pjevanja.
Prvi susret sa Tivtom i Bokom, kaže, ostaće joj u posebnom sjećanju.
„Osjećali smo se izvanredno. Publika nas je jako dobro dočekala. Već prije smo imali neka saznanja da je crnogorska publika vrlo obrazovana, da jako voli kulturu i pjesmu. Ipak, ništa nas nije moglo pripremiti za srdačnost s kojom smo dočekani. Svaka pjesma koju smo izveli bila je izuzetno lijepo ispraćena, a to nam je mnogo značilo, posebno zato što je večerašnji repertoar bio veoma raznovrstan. Pjevali smo pjesme iz različitih krajeva Hrvatske, nekoliko stranih kompozicija, pa čak i jednu hercegovačku jadikovku. Bio je to zaista izvanredan doček.”
Glavočić objašnjava da repertoar, iako ga konačno oblikuje umjetnički direktor i dirigent Ivan Šćepanović, nastaje zajedničkim promišljanjem svih članova hora.
„Maestro u principu donese konačnu odluku, ali je veoma demokratičan. Često nam daje mogućnost da predlažemo šta bismo željeli izvoditi. Postoje velika koncertna djela koja su dio našeg stalnog repertoara, ali kada pripremamo ovakve koncerte sastavljene od različitih pjesama, voli da čuje i, što bi se reklo, glas naroda. Svako od nas ima svoje afinitete, pa na kraju nastane repertoar koji najbolje predstavlja i hor i publiku pred kojom nastupamo.”
Iza zagrebačkog hora je izuzetno zahtjevan umjetnički period – od otvaranja Dubrovačkih ljetnjih igara i izvođenja “Carmina Burane”, do nastupa na KotorArtu i koncerta u Tivtu.
„Već pet dana pjevam bez prestanka i zato sam malo promukla. Ali zanimljivo je da se to na sceni uopšte ne osjeti. Mi često dođemo umorni, iscrpljeni od putovanja i proba, ali čim stanemo pred našeg maestra, sve nestane. Nestane umor, nestane promukli glas, nestanu sve brige. Ostanu samo muzika, sreća i radost što to možemo podijeliti sa publikom.”
Više od dvadeset godina članica je ovog hora, koji danas okuplja ljude različitih generacija i profesija.
„Naš zbor je vrlo širok po svemu – po godinama, zanimanjima i životnim iskustvima. Imamo doktore, inženjere, profesore, studente, mlade roditelje… Svi dolazimo iz nekih svojih života i potpuno smo različiti. Ali kada stanemo pred našeg maestra Šćepanovića, gledamo samo u njega i postajemo jedno. To ste, vjerujem, mogli osjetiti i večeras.”
Upravo je zajedništvo ono što smatra najvećom vrijednošću horskog pjevanja:
„Glazba je univerzalna stvar, jednako kao i ljubav. Ona uvijek povezuje ljude, bez obzira na vrijeme, mjesto ili okolnosti. Ne možeš vjerovati da s ljudima koji su toliko različiti možeš stvoriti nešto tako lijepo. Ja uvijek kažem da je naš hor najposebniji i najbolji. Nikada ga ne bih mijenjala ni za šta na svijetu i mislim da više nigdje neću pjevati osim u njemu.”
Tokom 77 godina postojanja, kroz Akademski hor “Ivan Goran Kovačić” prošlo je oko dvije i po hiljade pjevača. Ansambl je nastupao širom svijeta, sarađivao sa najvećim dirigentima i dijelio scenu sa brojnim vrhunskim umjetnicima.
„To je prije svega privilegija. Talent koji čovjek nosi u sebi već je blagoslov, a mogućnost da ga podijeli sa publikom još je veći. Nastupali smo širom svijeta, pred velikim imenima, kraljevskim porodicama, državnicima… Ali kada stanemo pred dirigenta, potpuno je svejedno da li je to student ili Zubin Mehta ili Valerij Gergijev. Mi smo tu da damo sve od sebe. Radimo jako mnogo, šest do deset sati sedmično, a pred velike koncerte gotovo svakoga dana. Naš zadatak je da muziku iznesemo iz srca i podijelimo je sa ljudima.”
Iako ih mnogi smatraju profesionalnim ansamblom, članovi hora muzici su posvećeni iz čiste ljubavi.
„Ljudi se često iznenade kada saznaju da smo amateri. Imamo svoje poslove, porodice, djecu i svakodnevne obaveze. Dolazimo na probe poslije posla, poslije fakulteta, poslije svega. Ali ta radost koju osjećamo kada pjevamo izbriše sav umor. To se ne može ničim platiti.”
Poseban trenutak tivatskog koncerta, kaže, bio je izvođenje međimurske narodne pjesme “Mura, Mura”.
„Gotovo svi smo zaplakali dok smo je pjevali. Meni se činilo da publika sjedi na ivici stolica i diše zajedno s nama. Ta kompozicija nosi snažnu emociju i kada osjetite da publika proživljava svaku njenu nijansu zajedno sa vama, onda znate da se dogodilo nešto posebno.”
Govoreći o budućnosti horske muzike, Glavočić vjeruje da nove generacije ipak pronalaze put do ove umjetnosti.
„Mladi ljudi i danas dolaze u naš hor. Društvene mreže jesu pomogle da budemo vidljiviji, ali nisu one razlog zbog kojeg neko ostane. Ostaje zbog muzike, zbog prijateljstva, zbog osjećaja pripadnosti. Ja uvijek kažem da je najvažnije da ljudi pjevaju. Muzika nas čini boljima. Ako smo bolji prema sebi, onda smo bolji i prema drugima.”
