Nekada je dovoljno napraviti jedan hrabar korak da se pred mladim čovjekom otvori sasvim novi svijet. Upravo tako počinje priča Tivćanke Josipe Čelanović, koja je nakon završene Srednje likovne škole na Cetinju otišla u Belgiju kao au pair, a danas iza sebe ima završene osnovne studije grafičkog dizajna i upisan master na jednom od uglednijih umjetničkih fakulteta u toj zemlji.
Gostujući u programu Radija Tivat, Josipa je govorila o putu koji nije bio ni jednostavan ni brz, ali jeste ispunjen učenjem, upornošću i vjerom da se trud isplati. Sve je počelo, kaže, programom koji mladima pruža priliku da upoznaju drugu zemlju i kulturu.
„Nakon srednje likovne škole na Cetinju dobila sam priliku da idem za Belgiju, konkretno kroz program Au Pair. To je interkulturalni program gdje mladi mogu da pođu u neku zemlju, najčešće u Evropi, a može čak i Amerika. Ulaziš u porodicu koja ti pruža smještaj i hranu, a zauzvrat pomažeš oko čuvanja djece i ponekih kućnih poslova, maksimalno dvadeset sati sedmično. Program je osmišljen tako da mlada osoba i dalje ima dosta vremena da istraži grad, upozna novu okolinu i nove ljude. Mislim da je to odlična prilika za svakoga ko bi htio da vidi nešto novo.“
Boravak u Belgiji ubrzo je prerastao u mnogo više od jednogodišnjeg iskustva. Da bi nastavila školovanje, morala je da nauči holandski jezik. „U sklopu au pair programa obavezno je da pohađaš jezik. Ja sam se opredijelila za holandski jer sam shvatila da će mi biti lakše da ga naučim pošto je germanski jezik, a znala sam engleski. Već tada sam željela da studiram na flamanskom fakultetu.“
Put do indeksa nije bio bez prepreka.
„Bilo je dosta e-mailova jer sam pokušavala da provjerim sve informacije i da budem sto posto sigurna šta važi za mene. Presudno je bilo da položim B2 sertifikat iz holandskog. Uspjela sam da položim prijemni, a potvrdu o jeziku dostavila sam naknadno. Bilo je dosta pritiska jer sam stvarno željela da idem na taj fakultet. Jednom sam pala ispit iz jezika, a pošto postoje samo tri prilike godišnje, već drugi izlazak nije mi bio nimalo svejedno. Zahvalna sam što sam uspjela sve to da završim uz podršku ljudi oko mene. Da oni nisu bili toliko pozitivni, sve bi išlo mnogo teže.“
Osnovne studije završila je na LUCA School of Arts, gdje je nastavila da razvija interesovanje koje je ponijela još iz srednje škole. „Grafički dizajn u srednjoj školi mi je već pružio mogućnost da upoznam programe i samu praksu. To jeste prednost, ali nije presudna. Najbitnije je da imaš interesovanje. Tehničke stvari se daju nadoknaditi. Svakako pomaže ako već imaš portfolio, ali mnogo je važnije da želiš da učiš.“
Za fakultet koji je završila ima samo riječi zahvalnosti.
„Ljudi koji studiraju sa mnom često se možda žale na fakultet, ali ja sam samo zahvalna što sam uopšte tamo. Naravno da svaki fakultet ima svojih problema i da sve zavisi od profesora. Nekad imaju subjektivan odnos prema studentima, ali mislim da se dosta pozitivnih stvari može izvući i iz takvih situacija. Koliko god da je dobar fakultet, i dalje je strašno bitno da sam sebe guraš. Niko te ne može prisiliti da naučiš odlično tehničke stvari ako ti sam ne pokazuješ interesovanje. Stalno moraš da dopunjavaš svoje znanje svojim interesovanjem.“
Nakon osnovnih studija uslijedio je novi korak – master program, koji joj je otvorio sasvim drugačiju perspektivu.
„To je jedini program koji je na engleskom jeziku, pa dolazi mnogo više internacionalnih studenata. Više nema toliko predmeta, nego se sve bazira na master radu i istraživačkom radu. Kroz grafički dizajn osposobljavaju nas i za akademsko istraživanje i pisanje naučnih radova. Nisam očekivala da ću biti osposobljena za to i upravo mi je to bilo veliko otkriće. Sada možeš da biraš – da se baviš praktičnim radom ili da nastaviš akademski put. Posebno mi je zanimljiv umjetničko-istraživački rad, za koji ranije nijesam ni znala da postoji kao posebna akademska kategorija.“
Ipak, prije eventualne akademske karijere, želi da stekne iskustvo u struci.
„Praksa mi je prvi korak. Kroz rad u studiju najbolje upoznaš sebe i vidiš kako se snalaziš u toj industriji. Fakultet ne može da te pripremi za stvarno radno iskustvo. Kasnije ostaje otvorena mogućnost i za akademski rad, za profesuru ili pedagogiju, što mi je takođe veoma zanimljivo.“
Na pitanje gdje vidi svoju budućnost, odgovara da joj je trenutno najvažnije da u Belgiji izgradi stabilnu osnovu. „Život, posebno za nekoga ko nije iz Evropske unije, zna da bude dosta nestabilan jer papiri zavise od raznih okolnosti i mijenjaju se iz godine u godinu. Voljela bih da ostanem tamo dok se to ne ustabili i dok ne steknem sigurniju podlogu. Kasnije ne isključujem mogućnost ni da se vratim, ni da odem u neku drugu zemlju.“
Ljeto u Tivtu koristi za ono što joj tokom godine najviše nedostaje.
„Ove godine idem malo laganijim tempom. Najviše sam kući i viđam se sa najbližim društvom. Pokušavam da iskoristim što više vremena sa mojima i sa dragim ljudima, jer tih mjesec dana godišnje nije puno. Navikneš da ne možeš da nadoknadiš vrijeme koje si propustio i zato mnogo cijenim svaki trenutak kada sam ovdje.“
Josipina priča nije samo priča o studiranju u inostranstvu. To je priča o tome kako jedna prilika, mnogo rada i spremnost da se izađe iz zone komfora mogu otvoriti puteve o kojima se na početku nije ni razmišljalo. Sa svega 22 godine, Josipa Čelanović već ima iskustvo koje može biti podstrek mnogim mladim ljudima da vjeruju u svoje mogućnosti i ne odustaju od ciljeva koje sebi postave.
