Malo je Tivćana koji će na pomen imena Ljubomir Vuksanović odmah znati o kome je riječ. Ali kada kažete Miro Kvešto, priča postaje sasvim drugačija. Jedan od pionira zabavne muzike u Tivtu, bubnjar koji je 1969. godine učestvovao u osnivanju Teodosa – tada jednog od svega nekoliko popularnih sastava u Boki – ostao je u muzici više od pet decenija. Od igranki u Domu “Gracija Petković”, preko hotela duž Jadrana i velikih dvorana Slovenije, do rada na radiju i DJ pulta, Miro Kvešto nikada nije prestao da svira, pjeva i živi muziku. Njegova priča nije samo priča o jednom muzičaru, već i o Tivtu kakav je nekada bio.
Početak priče vodi u kraj šezdesetih godina, u vrijeme kada se u Tivtu tek stvarala scena zabavne muzike.
Teodosi – kada se rađala tivatska zabavna glazba
„Mi smo počeli 1969. godine. Prvi put smo se sastavili kao ekipa koja bi nešto svirala. Moj otac je bio u pleh muzici, pa smo instrumente skupljali od Glazbeno-prosvjetnog društva i iz Muzičke škole. Nekako smo sastavili ono što je trebalo i počeli da vježbamo u Domu Gracija Petković. Prvi nastup bio je za Novu godinu u Hotelu Mimoza, doček 1970. godine. Tako su nastali Teodosi“, prisjeća se Vuksanović.
Ime benda predložio je jedan od najznačajnijih kulturnih radnika Tivta toga vremena. Možda i najznačajniji. „Pitali smo pokojnog Stijepa Bjelicu kako da se zovemo. On je rekao – Tivat je nekada bio Teodo, pa neka budu Teodosi. Tako je Stijepo dao ime bendu.“
U prvoj postavi bili su Miro Kvešto, Tiho Bešo Sindik, Miro Nikolić, Vlado Martinis, a kasnije su se sastavu pridružili Nikica Petković,Anton Sole Tomičić, Anton Fritz Petković, Drago Plamenac i drugi muzičari. Teodosi su vrlo brzo postali nezaobilazan dio zabavnog života Boke.
„Ja mislim da su tada postojali samo Biseri Boke, Egzodusi i mi. Svirali smo u hotelu Mimoza, Kameliji, Hotelu Park, Autokampu Kiparis, ali i u Budvi, Miločeru, hotelu Maestral, na Svetom Stefanu… Pokrivali smo cijeli ovaj dio primorja.“
Prisjećajući se tog vremena, Vuksanović govori veoma emotivno. „To je bila jedna lijepa mladost u malom gradu. U Domu Gracija Petković bile su igranke, svi smo se poznavali, svi smo zajedno stvarali. Bilo je to jedno posebno vrijeme.“
U Teodosima je ostao do 1978. godine, kada se seli u Ljubljanu.
Sound of Party – slovenačke bine i velika imena
Odlazak u Sloveniju dogodio se gotovo slučajno, ali je definisao Mirov dalji privatni i poslovni put.
„Kupio sam kartu za Pariz, završili smo sezonu u Kameliji, i onda me zove direktor Vlado Moškov. Kaže – dolaze Slovenci, treba muzika tri dana. Rekoh, imam kartu. Kaže – otkaži. Tako sam upoznao jednu gospođu iz Slovenije i, onako u šali, rekao joj da ću jednom doći gore. Poslije dva-tri mjeseca zove me i kaže: ‘Imam posao za tebe, dođi.’ Sjednem u fiću i odem. Ta gospođa je moja pokojna supruga, a Ljubljana moj dom već 48 godina.“
Poslije prvog angažmana u sastavu Lira, uslijedili su novi bendovi, a potom i sastav Sound of Party, sa kojim će godinama nastupati širom Slovenije.
„Svirali smo po cijeloj Sloveniji, po hotelima, na njihovim velikim ljetnjim feštama. Pratili smo Vladu Kalembera, Željka Bebeka, Olivera Dragojevića. Četiri godine smo svirali kada su bili veliki praznični koncerti za Dan Republike.“
Bend je bio dovoljno kvalitetan da dobije i angažman na Kanarskim ostrvima, gdje su trebali nastupati šest mjeseci. „Pripremali smo se, imali smo odličnu pjevačicu i trebalo je da idemo. Ali došla je 1990. godina, zatvorile su se granice, raspad države… Bili smo u hotelu na Bledu i nismo ni znali šta se događa. Taj posao je propao.“
Obvezna smer – autorska muzika i drugo mjesto u borbi za Eurosong
Nakon polugodišnje pauze, uslijedio je novi važan bend – Obvezna smer.
„To je bio bend koji je svirao plesnu muziku – sambu, rumbu, ča-ča-ča, latino i pop. Super sam se uklopio. Imao sam svoje ozvučenje, instrumente, rasvjetu. Pozvali su me i ostao sam skoro deset godina.“ Za razliku od prethodnih sastava, Obvezna smer imao je autorski repertoar. „Nastupali smo po cijeloj Sloveniji. Nismo mnogo izlazili vani, ali smo radili puno. Imali smo čak pjesmu koja je bila na slovenačkom izboru za Eurosong i osvojili drugo mjesto. To je bio stvarno dobar komad, komponovao ga je naš klavijaturista.“
O bendu govori prije svega kao o grupi prijatelja. „Meni je najvažnije bilo što su bili dobri ljudi. Nije bilo svađe, lijepo smo radili, dobro svirali i to se osjećalo.“
DJ Miro – muzika kao način života
Iako nakon Obvezna smera nije pristupio nekom novom bendu, Miro je ostao u muzici, i kao profesiji i kao stilu života.
„Počeo sam da radim kao DJ. Godinama sam skupljao muziku – CD-ove, kasete, ploče. Imam toga kući koliko hoćeš.“
Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima Radio Salomon, gdje je vodio emisiju „Tu negde blizu“, koja je bila posvećena narodnoj muzici iz nekadašnjih jugoslovenskih republika.„Emisija je išla nedjeljom od šest do osam. Imao sam svoj naziv, svoj logotip – Turbo Miro. Poslije radija počeli su pozivi za razne nastupe i radio sam stvarno mnogo.“
Nastupao je u klubovima, puštao rok, zabavnu, latino i narodnu muziku, prilagođavajući repertoar publici. Danas nastupa mnogo rjeđe, ali muziku nije napustio. „Sad radim možda jednom ili dva puta mjesečno, tek toliko da se, što bi se reklo, išćefim. Uglavnom radi sin Jure, a ja mu pomažem. Dok god zovu – dobro je. Radićemo dok možemo.“
Na kraju razgovora, prisjećajući se prijatelja sa kojima je dijelio prve muzičke korake, posebno je izdvojio Beša. „Kada je riječ o Teodosima, dosta bi više mogao ispričati pokojni Bešo. On je bio naša enciklopedija što se tiče Teodosa. Znao je sve, od početka do kraja.“
A upravo u toj rečenici možda najbolje staje i priča o Miru Kveštu – čovjeku koji nikada nije sebe stavljao u prvi plan, već muziku, prijatelje i grad u kojem je sve počelo prije gotovo šest decenija. Njegov Tivat, kojemu se vraćao i ratnih godina. Njegujući prijateljstva i doprinoseći očuvanju identiteta jednog malog grada, koji se polako ali sigurno topi u izazovima i zamkama globalizacije.
