Abović: FREŠKIN IZ 1991. GODINE SA KAMENA SPLITSKE RIVE

„Malo stariji čitaoci- makar oni koji pamte osamdesete godine prošloga stoljeća- znaju: nikad Splitom nije bilo uputno i pametno prošetati u dresovima sa grbovima beogradskih sportskih klubovâ, pogotovo ne u dresu sa grbom Crvene Zvezde“, ističe se u autorskom tekstu Miomira Abovića. „Najprije je to bilo neuputno i nepametno iz razloga velikog fudbalskog rivalstva između Hajduka i Crvene Zvezde, dva fudbalska kluba koja su u SFRJ pripadali- zajedno sa Dinamom iz Zagreba i Partizanom iz Beograda- takozvanoj velikoj četvorki nekadašnjeg jugoslovenskog fudbala. FK Crvena Zvezda u Splitu nikad nije bila dočekivana crvenim tepihom, a kad je krajem osamdesetih godinâ prošloga stoljeća naišla plima nacionalizma, kad su počela nacionalistička prepucavanja između Srbâ i Hrvatâ- prepucavanja koja su svoj prvi ventil našla upravo na fudbalskim stadionima u vidu raznovrsnih formi navijačkog divljanja- i kad je, konačno, početkom devedesetih u Hrvatskoj počeo otvoreni rat između Srbâ i Hrvatâ, netrpeljivost prema grbu Crvene Zvezde u Splitu (kao i u ostatku Hrvatske) prerasla je- iz odijuma prema samo Crvenoj Zvezdi– u netrpeljivost i mržnju prema narodu čiji je Crvena Zvezda  tih godinâ bila jedna od najmarkantnijih simbolâ. Komotno se može ustvrditi da su Crvena Zvezda i njen grb- vjerovatno tim prije i tim više što je vođa navijačâ Crvene Zvezde  bio poznati zlikovac Željko Ražnatović Arkan- tih ranih devedesetih  u Hrvatskoj, a u Splitu pogotovo, postali svojevrsna metonimija jednog naroda: naroda koji je u tom istorijskom trenutku nesporno bio centralni objekat veoma intenzivne mržnje najvećeg dijela hrvatskog naroda.

Gotovo dvadeset pet godina poslije kraja rata između Srbâ i Hrvatâ u Hrvatskoj u taj Split, da odigraju jednu utakmicu, dolaze trojica momakâ, vaterpolistâ iz Beograda. I, u slobodnom vremenu prije utakmice, odlaze- gdje bi drugo- nego na splitsku rivu da popiju piće i da se nagledaju lijepih djevojakâ. Nemam baš nikakvih saznanjâ o toj trojici momakâ: o njihovim uvjerenjima, stavovima po ovom ili onom pitanju, o njihovom poznavanju i/ili nepoznavanju ovdašnje novije istorije. Ali smio bih se kladiti- sa snažnim ubjeđenjem da ću dobiti tu opkladu- kladiti u sljedeće: ni u naznakama njih trojica nisu (bili) svjesni posljedicâ koje bi ih mogle snaći ako splitskom rivom prošetaju u trenerkama sa grbom Crvene Zvezde. Jer: to su momci od dvadesetak godinâ  koji nisu bili rođeni ni u vrijeme kad je rat na ex SFRJ  prostoru završio a kamoli u vrijeme kad se šovinizam u bivšoj SFRJ zahuktavao da uskoro započne svoj krvavi pir. To su momci koji samo kroz priče starijih znaju za ta zla vremena, koje ta zla vremena uopšte ne zanimaju, momci koji gledaju u budućnost i koji misle da je cijeli svijet njihov. I to je normalan pristup životu jednog momka od dvadesetak godinâ u svakom normalnom društvu i u svakoj normalnoj zemlji na svijetu. Ne i na Zapadnom Balkanu, nažalost. Jer, na Zapadnom Balkanu uvijek iza ćoška čuči neki kelner-šovinist koji pamti neke stare nacionalne račune, koji u sekundi registruje „naše vječne i najveće neprijatelje“, i koji će „patriotski“ pozvati svoje prijatelje huligane da se pesnicama, šipkama i noževima obračunaju sa tim „našim vječnim neprijateljima“. Ostatak splitske priče znamo.

Krucijalno pitanje koje se ovdje postavlja je sljedeće: kako je moguće da trideset godinâ od početka rata na ex SFRJ prostoru i gotovo dvadeset pet godinâ od završetka tog rata mi ni za pedalj nismo napredovali u smirivanju tenzijâ sa početka devedesetih godinâ  prošloga stoljeća i kako je moguće da ni za pedalj nismo odmakli u liječenju međunacionalne mržnje (jer svaka mržnja- čak i kad ima opravdanje i podlogu u realnosti- u suštini je bolest, a najopasnija je za onoga ko je nosi u sebi)? Jer, ako je vjerovati jednom od napadnutih vaterpolistâ Crvene Zvezde (a ne vidim razlog da mu ne vjerujemo)- onome koji je skočio u more da pobjegne od batinâ- uvrede na njegov račun nastavile su se i kad su huligani pobjegli, od strane ljudi koji su se u tom trenutku zatekli na splitskoj rivi (premda bi logično bilo očekivati da mu pomognu). Da neko ne bi bio u zabludi da sam se koncentrisao samo na kritiku Splita i Splićanâ: apsolutno sam siguran da bi i neko ko bi Knez Mihajlovom u Beogradu prošetao u dresu Hajduka  iz Splita ili Dinama  iz Zagreba- pa sve da je to uradio samo sa namjerom da se našali i da ispadne faca, i sve da su mu oba djeda bili tjelohranitelji Draže Mihailovića- doživio istu sudbinu kao trojica vaterpolistâ Crvene Zvezde u Splitu. Odakle- još uvijek i (relativno) mnogo godina od završetka ratnih sukobâ- ovolika mržnja, kao da su međunacionalni sukobi na ex SFRJ prostoru počeli tek prije mjesec dana? Razlog za to je, po mišljenju autora ovog članka, što u zadnjih dvadeset pet godinâ  nijedan režim na vlasti u državama bivše SFRJ- a to se pogotovo odnosi na režime u Srbiji i u Hrvatskoj i na srpske i hrvatske državnike (koji, kao lideri dva najmnogoljudnija naroda na prostoru nekadašnje SFRJ, imaju i najveću odgovornost za kreiranje društveno-političke klime na teritoriji bivše nam države)- nije iskreno pristupio procesu pomirenja narodâ koji su sudjelovali u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Naprotiv: ne da nisu iskreno radili na pomirenju i (ponovnom) uzajamnom približavanju tih narodâ nego su svjesno- zbog vlastitih političkih interesâ- kočili (i koče) taj proces. Najmoćniji distributer te i takve političke orijentacije- orijentacije koja se svjesno kreira u centrima političke moći- jesu, naravno, najvažniji mediji, prije svega Javni servisi i televizije sa nacionalnom frekvencijom u državama nastalim na ruševinama bivše SFRJ. Javni servisi, prije svega HRT i RTS, ne vrše, doduše- kao početkom devedesetih godinâ prošloga stoljeća- onako brutalnu propagandu i poticanje na mržnju prema susjednim narodima sa kojima je njihov narod ušao u (ratni) sukob; ne zato što to (ponovo) ne bi radili, nego zato što tako nešto u sadašnjoj geopolitičkoj konstelaciji naprosto nije moguće. Ali netrpeljivost se potiče na bezbroj drugih načinâ: sitnih, naoko nenapadnih, a u suštini mnogo perfidnijih. Radi se to kroz stalno podsjećanje na zločine koje je u ratu napravila ova ili ona zaraćena strana; kroz markantno obilježavanje nekih obljetnicâ vezanih za rat od 1991.-1995.; kroz proizvoljno i subjektivno tumačenje istorije onako kako to odgovara  jednom, drugom ili trećem narodu, bez volje i želje da se pojedina istorijska dešavanja sagledaju neutralno, nepristrasno i objektivno; kroz izdvajanje iz istorije baš onih događajâ kad su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dolazili u konfliktne situacije itd. Kad se sve pomenuto uzme u obzir, splitski događaj je nešto što se, nažalost, desilo sasvim logično i nešto što je na ovim prostorima (i dalje) potpuno očekivano. Jer, 1991. godina na ex SFRJ  prostorima u suštini nikad nije upokojena. I ne da taj vampir 1991. godine nikad nije upokojen, nego se, naprotiv, čini da je aktivniji i življi nego ikada. Pitanje je da li će se u skorije vrijeme naći neko dovoljno hrabar da mu kolcem konačno probode srce.

Prije nekih desetak godina na jednoj od srbijanskih televizijâ gostovao je sjajni (nažalost odnedavno pokojni) akademik Vladeta Jerotić. U toj emisiji, govoreći između ostalog i o međunacionalnoj mržnji na prostoru bivše Jugoslavije, akademik Jerotić kazao je da kad bi srpski, hrvatski i bošnjački mediji svakog dana emitovali emisije od samo desetak-petnaest minutâ trajanja- emisije u kojima bi se prikazivali primjeri saradnje i ljubavi između Srbâ, Hrvatâ i Bošnjakâ- odnosi između ovih narodâ krenuli bi u sasvim drugom pravcu od ovog u kojem trenutno idu. U tom slučaju teško da bismo slušali vijesti poput one sa splitske rive od prije par danâ. Nažalost, akademika Jerotića i ostale mudre ljude na ex SFRJ prostorima izgleda da nema ko da čuje. A ponajmanje takve ljude čuju i uvažavaju ovdašnji političari koji bi najprije trebalo da ih čuju i da uvaže njihove savjete i poruke“, ističe Miomir Abović u autorskom tekstu.