Aplauz vječnog trajanja za Maju

Zidine srednjovjekovnog kompleksa Buća svečano su danas ćutale, puštajući kroz sebe suptilnu, dirljivu i gotovo bolnu verziju melodije „Bokeljska noć“ sa violine Nevile Klakor. Tako je počela komemoracija povodom smrti nježne i tanane čarobnice riječi, tivatske pjesnikinje i slikarke, Maje Perfiljeve, koju je upriličio Centar za kulturu.

Govoreći o književnoj zaostavštini i legatu Maje Perfiljeve moramo skrenuti pažnju da je ona je svjesno ušla u jednu poetsku formu koja je unaprijed bila namjenjena pjevanju. I kao takvu je pamtimo. Ali pjevajuća pjesma je kompleks autora, više njih stoji nje. Maja je znala da je u muzičkom svijetu vrlo popularna, ali i to da, kao profesorica književnosti, mora braniti riječ, jer “što ću pjevati ako ne znam o čemu”. Treba govoriti poeziju i ona to nikad nije propuštala, na svakoj večeri i u svim prilikama govorila je svoje stihove. Oni će kroz pjesme ostati da traju ali kao što je ona govorila “jedno je pjevati a drugo govoriti, drukčije se čuje”, rekao je Neven Staničić direktor Centra za kulturu Tivat, nakon čega je i odrecitovao Majinu antologijsku baladu „Bokeljska noć“.

„Stari bi sada rekli “Adio Mare”, a ja imam pravo da kažem “Adio Majo !”, nastavio je Staničić.“ Ne zato da zatvorim krug, već da pokrenem novi točak Majinog trajanja u svima nama i u ovom svijetu. I ne slučajno sa ovom mjestu, odakle su jedna Staničićka i jedan Perfiljev krenuli u život koja nam je darivao Maju. Maju koja je tako pošteno prisvojila i branila svoje prezime Perfiljev, čak i na mjestima i vremenima kad to nije bilo jednostavno . Znala se čak sa Staničićima i šaliti na tu temu. Takva je bila Maja. Hvala svima što ste bili danas ovdje na sceni gdje će Maja vječno živjeti i pozivam vas na aplauz njenog vječnog trajanja „.

Nakon velikog i dugog aplauza prisutnih na današnjoj komemoraciji, zahvaljujući se u ime rodbine velike pjesnikinje  svima koji su došli ,Ivica  Francetić, je dodao :  „Poslužiću se Majinim riječima i reći : Bilo je izvrsno, sjedi 5 !“

O Maji je danas govorio i Dragan Popadić, direktor radio Tivta :

S vremena na vrijeme majčicu zemlju pohodi po koja andjeoska duša koja nas podsjeti da se može živjeti i drugačije. Bez laži, grubih riječi, ogovaranja. Takva je bila Maja Perfiljeva.
Toliko je bila iskrena, prefinjena, naivna da su se mnogi pitali zar je moguće da postoje takvi ljudi.
Zbližila nas je poezija. Voljela je moje stihove. Ali ne o kraljevima i kraljevstvima, već o tananosti duše, o jadima malog cvjeta.Nakon što mi je pokazala posvetu jednog njenog učenika iz Zagreba, napisao sam joj pjesmu o cvjetiću:

Kraljevstva se ruše a Bog ne mari
poklaše se duše, ne mijenja na stvari.
Jedan cvjetak pade, a Bog zastade,
za cvjetića jade čak i Gospod znade.

Malo je ljudi koji brinu za jade jednog cvjetka. Za to vam treba duša meka ko pamuk, i srce veliko ko Lovćen. Maja je takva bila.
Bio sam redovan gost na njenim poetskim večerima, a ona je govorila na promociji moje prve knjige “Grčka trilogija”. Nikad neću zaboraviti promociju njene knjige na Gospi od Škrpjela, pod zvjezdama, kada sam recitovao nekoliko mojih pjesama. Bila je tako srećna. Isto onako srećna kao kad je govorila o posjeti svom domu u Rusiji poslije mnogo, mnogo godina. Kao što je bila srećna kad bi uspio neko od njenih “pulena”, mladih pjesnika ili mladih muzičara.
Kao što je bila srećna kad mi je pričala kako se njen otac udvarao njenoj majci, koja je od tivatskih Staničića. Na Župi otac bi na konju u punom trku sagao se i dohvatio šešir sa zemlje.
Obožavao sam njene stihove. Ljutnula bi se kad bih rekao da je Bokeljska noć njena najbolja pjesma. Govorila bi da je bila mlada kada je napisala legendarne stihove i da je od tada napisala drugih dobrih pjesama. I jeste. Da sam ja netko i Sanjam i danas pjevuše mlade generacije.
S vremena na vrijeme majčicu zemlju pohode anđeoske duše. Da nas podsjete da možemo biti drugačiji – iskreni, plemeniti, humani. Takva je bila Maja Perfiljeva.
Zbogom poeteso!„, bile su riječi Dragana Popadića.