Muzičar Bojan Delić će dugo pamtiti boravak u Beču. Impresionirala ga je najznačnija i najposećenija (više od dva miliona turista godišnje) atrakcija u tom gradu – dvorac Šenbrun (Schloss Schönbrunn), barokna palata pod zaštitom UNESCO-a, nekada ljetnja rezidencija Habsburgovaca a danas i mjesto za političke susrete na najvišem nivou:
„Iako nisam neki „žestoki“ putnik kao moja supruga pa i kad me nagovori da negdje odemo, više volim lokalne destinacije. Ipak sam joj zahvalan što me nagovorila da otputujemo u Beč koji mnogo volim i ono što sam vidio je bogatstvo za cijeli život. To je kolijevka kulture, muzike, nauke. Nisam ni znao da toliko naših ljudi, iz bivše Jugoslavije, živi u Beču. Čini mi se da je svaki peti vikao na dijete: dođi, stani, nemoj, pa mi je bilo milo da čujem naš jezik. Iskren da budem, najviše sam bio oduševljen dvorcem Šenbrun. To je toliko magično da sam pred kapijom ostao bez riječi. Nije samo palata, nego su vrtovi prava oaza. Ogroman park je ljeti prepun cvijeća ali ne i u zimskom periodu kada smo mi bili, kada ni mnoge fontane ne rade. Zamislio sam bajkovitu sliku i namjeravam se vratiti u „cvijetnom“ periodu“, opisuje Bojan.
U tom dvorcu se pisala istorija Austrije. Poslednji kralj Austrougarske Karl I abdicirao je 1918. godine u Plavom kineskom salonu dvorca Šembrun čime je okončana 640 godina duga vladavina Habzburgovaca i kraj monarhije. Kada je Napoleon okupirao Beč od 1805. do 1809. godine Šenbrun mu je bio štab. Šestogodišnji Volfgang Amadeus Mocart imao je nastup u Sobi ogledala 1772. godine:
„Jedno od bogatstava za cijeli život mene muzičara jeste posjeta Mocartovoj rodnoj kući. Nevjerovatno iskustvo je biti u kući, u kvartu, vidjeti gdje je i kako živio i stvarao. Ta mala kuća je sada muzej, izložene su sitnice iz njegovog života. Sve izgleda očuvano i sve je pretvoreno u veliki biznis. Nimalo nije jeftino da se uđe i vidi ali Mocart je Mocart a Beč je Beč. Odiše romantikom, šansonjerskom atmosferom, čaroban u svakom smislu te riječi.“
Kako je Crna Gora, uz Albaniju i Makedoniju, jedina zemlja na Balkanu, ali i u Evropi, čiji građani nemaju priliku da naruče čuveni Mek, porodica Delić je iskoristila priliku da im bar jedan obrok u Beču bude iz McDonaldsa. U ostalim restoranima je bila drugačija atmmosfera – tišina i fenomenalan pogled na Beč pod snijegom.
Bojan Delić je od onih ljudi koji vole putovati sa porodicom:
„ Iskreno, Sonja i ja često pričamo o tome da kad nam je već dato da imamo svoju djecu bilo bi teško da ih ne povedemo sa sobom posebno u tom periodu kad su mali, jer su samo jednom mali. Volim da osjete ljubav porodice i mnogo mi je stalo do toga – prava, ujedinjena porodica koja zajedno proživljava lijepe pa i one manje lijepe trenutke. Svakako se trudimo da svojoj djeci ugađamo i pravimo najljepše momente sa mamom i tatom jer oni brzo rastu. Luka ima deset a Tea sedam godina i on nam već sada kaže „ćao“. Ja nisam imao ni peti dio onoga što oni imaju, sve ono što mi je u tom trenutku bilo dovoljno. Živjeli smo skromno zadovoljni što se možemo se igrati ispred zgrade. Kad pomislim da Luka ili Tea nemaju telefon blizu sebe, sav se stresem. Nas je majka zvala sa prozora i to nam je bio jedini mobilni telefon.“
Bez obzira na iskušenja kojima su izložena djeca, Bojan smatra da čovjek sam određuje granicu koliko će šta da koristi, pa i djeca. Mogućnost izbora je veća a time i mogućnost putovanja, tako da je u oktobru prošle godine porodica Delić nekoliko dana provela u Barseloni:
„Sad imaju te neke jeftine karte iz Podgorice direktno za Barselonu i čini mi se da sam u tom gradu vidio „pola“ Podgorice. Ponovo sam se koprcao da ne idem ali me je stigla ruka pravde. Neke svirke su otkazane pa smo pošli. Znam da će mi na svakom putovanju biti lijepo i smatram da je ulaganje u putovanje sa porodicom nešto što nema cijenu. Barselona je stvarno magična. Doduše, to sam rekao i za Beč ali je Barselona nešto bliža nama, Mediteranu. U turizmu je ful, svi žive za turizam, milijarde ljudi raznih rasa i nacija na ulici. Ja sam veliki zaljubljenik u fudbal i bili smo na jednom od najvećih stadiona u Evropi, Nou Kampu. Baš toga dana FK Barselona je predstavljala novog trenera, Ćavija. Pravi spektakl – kao da je utakmica, daju ti zastave, suvenire. Redovno idem na utakmice Budućnosti i ne znam da li sam ikad dobio bar upaljač a kamoli zastavu. Sve mi je bilo zanimljivo i pričao sam našim momcima iz kluba da ako neki klub želi biti velik i marketing mora da pazi šta radi. Tamo je sve podređeno Barseloni i to je to.“
U Servantesovom “Don Kihotu” Barselona je “Cvijet među najljepšim gradovima svijeta”. Ima mnogo da ponudi – jednu od najboljih urbanih plaža na svijetu, arhitektonski raznovrsne kvartove, velelepne trgove, fontane, bogate muzeje, živopisne pijace, lijepo uređene zelene površine, zoološki vrt, akvarijum. Akvarijum Barcelona (Aquarium de Barcelona) posjeduuje više od 11000 primjeraka od 450 raznih biljnih i životinjskih vrsta smještenih u 35 akvarijuma i 6 miliona litara vode. Posebna atrakcija je podvodni tunel oko koga plivaju ajkule. Dio sa pingvinima je takođe vrlo interesantan. Predstavlja veliku turističku atrakciju, godišnje ga posjeti više od 14 miliona ljudi. Najveći je akvarijum u Evropi i najznačajniji na Mediteranu:
„Stvarno sam oduševljen akvarijumom kao i zoološkim vrtom. Životinje su tako blizu da su, na primjer, žirafe djeci prilazile na metar, od gorile nas je dijelilo staklo. Zoološki vrt potiče iz 1892. godine i prostire se na 13 hektara. Neobično i impresivno, uživali smo. Od toga su stvorili industriju i možda je to pokazatelj i za nas kako bi stranci kad dođu imali šta da vide. Ja dosta nastupam po sjeveru Crne Gore, i znam da iz Tivta, iz Podgorice malo je ljudi posjetilo Berane, Rožaje, Gusinje, a tamo su divni ljudi, izuzetna priroda, masa istorije. Nisu obišli svoju zemlju i poenta priče je da su više bili vani nego u svojoj zemlji. Smatram sebe bogatim jer sam obišao svaki kutak svakog grada u Crnoj Gori. Čini mi se da nema agenta DB koji je bolje obišao nego ja. Nisam neki zaljubljenik u snijeg, volim da ga vidim i prošetam ali kao i sve u životu, to je stvar navike. Puno sam putovao, vozio i kad razmislim da bi Luka ili Tea mogli da se bave mojim poslom tek sad shvatam svoje roditelje. Dok sam bio momak pošaljem poruku da sam stigao i to je sve. Sada, prvo se javim Sonji pa majci obavezno jer sad kad sam roditelj razumijem koliko je to brige“, pojašnjava Delić.
Da li će djeca krenuti njegovim stopama, odlučiće sami. Jedno već ide u tivatsku muzičku školu a drugo ne. Bojanu je podgorička teško pala jer nije imao vremena da se igra kao druga djeca – jedanaest godina je išao istim putem, od svog kvarta preko cijelog grada.
I ponovo fudbal. Mlađi brat je kao fudbaler bio angažovan u jednom klubu iz Tirane. Put u Albaniju je započeo sa predrasudama. Međutim:
„Kad sam ušao u Albaniju dočekala me ljepota prirode, širina, ljubaznost ljudi. Doduše, neki detalji nisu baš kako treba, a mislim na one urbane i u manjim gradovima. Tirana je ogroman grad sa puno kontrasta. Interesantno je da uglavnom govore italijanski jezik koji ja obožavam pa sam se super snalazio. Iz njegove (bratove) priče sam saznao da su ljudi dobri, časni kad daju riječ.. I u Skadru, sve je to blizu. Cijeli ovaj region je blizu i samo da se mozgovi olade od prošlosti pa će biti bolje. U svakoj zemlji u kojoj sam bio, Makedonija, Srbija, Hrvatska, Bosna, uvijek sam dočekan lijepo i svugdje imam po nekoliko prijatelja. U Splitu sam sarađivao sa Kazinotijem koji je radio za Džibonija (Lipa moja), Olivera (Brod u boci) i on nas je sa Splitom upoznao malo bolje. Sa Igorom Cukrovim sam radio jedan duet i upoznao dosta ljudi. Tek kad upoznaš ekipu osjetiš pravu atmosferu.“
Rim (proveo medeni mjesec), Berlin, Beč i Barselona su četiri najveća grada u kojima je bio. Sa djecom bi volio vidjeti Gardaland park zabave, na pola puta između Venecije i Milana, blizu Verone i tik uz jezero Lago di Garda. Njime svake godine protutnji skoro 3 miliona ljudi pa je po posjećenosti osmi u Evropi.
“I naravno, ostaje taj Diznilend da djeca vide. A i ja da se podsjetim junaka uz koje sam odrastao. Privlače me i Škotska i Irska. Viking sam u duši“, kaže Bojan Delić.