Boka, kraj ljepote tajanstvene, gdje južina nagoni na unutarnja putovanja

Tipična i neumoljiva bokeška južina sinoć nije bila prepreka brojnoj publici koja se zaputila u Gornju Lastvu kako bi uživala u multimedijalnom programu naslovljenom “Boka kraj ljepote tajanstvene,” čijom se organizacijom KZU Napedak pridružio obilježavanju Novembarskih dana.

 

Jaka kiša bila je odlična uvertira u projekciju kratkog filma kotorskog autora Dušana Vulekovića, naslovljenog upravo “Južina.” Vještom igrom kadrova i zvuka, uz troje protagonista, Vuleković je u potpunosti uspio da dočara atmosferu prirode i stanje čovjeka suočenog sa njenom neumoljivošću- karakterističnu melanholiju od koje za istrajnih južina ne mogu pobjeći ni bokeška brda, ni zaliv koji uokviruju, ni čovjek koji se na tom škrtom prostoru među njima svije, primoran na unutranje plovidbe.

 

O melanholičnoj poetici Frana Alfirevića, pjesnika koji je u prvoj polovini 20.vijeka iz tuđine svojim stihovima i prozom nostalgično pjevao o bokeškim južnama, te detaljima njegovog života, govorio je profesor književnosti, Neven Staničić:

 

“Ono na što treba uputiti kada je on u pitanju je da je Boka za njega mjesto gdje priroda govori primarnom snagom i praiskonskom čistoćom. Boka poslije oluje je mjesto koje nas vraća u prve dane svijeta. More kod njega izaziva veliko poštovanje i strah, strah koji čovjek ima upravo sučeljavajući se sa samim sobom. I, koliko je to zapravo opšte mjesto- nisam ni slutio da ćemo i u filmu istu rečenicu doživjeti- da je veoma teško i nezgodno se tokom ove južine susresti sa samim sobom.”

 

Prozu i stihove Frana Alirevića govorila je glumica Dubravka Drakić, praćena pomno izabranim melodijama u izvedbi naše izuzetne čelistkinje, Maje Antić.

 

Mirisu kiše u bokeškoj noći pridružio se miris Sandrinih i Renatinih kiflica i priganica. Uz Zoranove rakije oplemenjene biljem i plodovima Vrmca, i domaći i gosti sinoć su svim čulima još jednom osjetili Boku, kraj ljepote tajanstvene.