Galerija
RT ARHIVA
Piše: Mašo Miško Čekić
Kada bi, nedjeljom ujutro, do sobe stigao miris vanilije pomiješan sa opojnim i jedinstvenim mirisom u cukru kuhanih žumanaca, znao sam da je paradižet spreman. U pripremi teposlastice sudjelovali smo moje sestre i ja, na poseban način. Mama je paradižet pripremala u rano jutro kako bi ostalo više vremena da se dobro rashladi jer “sačuvaj me Bože mlakoga paradižeta“, znala je reći.
U vrijeme mog djetinjstva u Tabačini, ali i cijelom Kotoru, nije bilo frižidera. Tek na pragu šezdesetih moja tetka Danica kupila je mali frižider i to preko brojnih veza. Bez frižidera, rashladiti paradižet nije bilo lako. Svakog sata išli smo po vodu sa česme u dvorištu, koju je valjalo pustiti da oteče kako bi bila hladnija, pa brzo u kužinu, gdje je u velikojteći, do pola napunjenoj vodom, bila terina sa paradižetom. Tako je hladna vodahladila i našu poslasticu. Mama bi uklonila terinu, prosula vodu iz lonca i zamijenila je freškom. I tako do kasnog popodneva kada je Sunce, bježeći prema Zapadu,dovodilo hladovinu na našoj taraci. Tada bi se okupili, pa je uživanje moglo početi. U malim terinama prvo je stizao oblačak, bijel kao snijeg.
Svi smo svima zagledali u te male bijele lopte upoređujući ih kako neko ne bi dobio više. Kraj njega, ubrzo je stizao još jedan, pa smo zaboravljali na onaj prvi, mjerkajući potonji. Držeći te zdjelice u rukama prestajali smo biti sestre i brat. Mjereći oblačke i čekajući onu zlatastu slatku i mirišljavu kremu, ljuto bi se posvađali. Kome pripada repeta, ko je više puta donosio vodu, kome je zdjelica prošle nedjelje bila punija…Mama je redovno prekidala svađu riječima – hoćete li da sve vratim u terinu i tako ostanete bez slatkoga. Tada je ćutanje bilo zlato, istina ne za dugo. Kada krema opkoli oblačke, počeli bi oni najslađi gušti koji te mogu snaći. Nikada nisam napuni ožicu, mada nije bila velika. Guštao sam u paradižetu na pola ožice, da duže traje. Malo oblačka, malo kreme, pa pažljivo na jezik. I nikada ne progutati odmah!Valja paradižet prošetati usnom dubljom, da svaki nerv osjeti ukus kreme za koju kažu da je iz Raja izašla.
Mama je uz paradišet posluživala i galetine koju su moje sestre stavljale u kremu da omekšaju i upiju njene mirise. Ja to nisam nikada radio! Pomisao na kekse u paradižetu bila je jednaka nekom velikom dječijem grijehu, a tako mislim i danas. Paradižet je rajski dar od mlijeka, jaja i cukra – i ništa više. Sve ostalo, a dodaju neki uz keks i gratanu čokoladu, usitnjene mendule ili orahe i ko zna što sve . To jednostavno nije onaj rajski paradižet. To je neka nova poslastica kojoj valja naći i novo ime, zarad onih koji su paradižet postavili na pijedestal svjetske gastronomije, gdje već dosta dugo stoji u samom vrhu.Paradižet je još jedna od đakonija za koje zborimo da su svjetske, a naše! Istina je da recepturu za paradižet nijesu osmislile naše bake, ali su je prigrabile kao svoje, odgajale i čuvale za nas i do nas. Ono što je babino – i moje je, pa neka oproste Austrijanci koji baštine čuvenu recepturu, ali paradižet je i naš. Još kada se pripremi sa domaćim jajima i mlijekom ! Kako reći da nije naš. Kokoške jesu, krave jesu, a paradižet je tuđi ! Ma nemoj ! A gdje je tu moja moja, iz Špiljara, a pravila je najbolji paradižet na svijetu.Svaka bi Austrijanka sagnula glavu pred terinom paradižeta moje mame. I nekada, a kamoli u vrijeme frižidera!
Čekajući nedjelju, tokom sedmice sladili smo se hroštulama, štrudelom od jabuka, a u stađonu i nama omiljenim od trešanja, palačinkama ili priganicama. Mama nam je često pripremala i žbaćena jaja. Žumanca i cukar dugo bi batila, sve dok se cukar ne otopi. Kada je u kući bilo prošeka, znala je u ćikare sa žbaćenim jajima staviti po ožicu. Zatim bi tukla bjelanac, sa malo cukra, pretvarajući ga pjenastu loptu. Tako smo, miješajući žbaćena žumanca i pjenu od bjelanaca dobijali kremu sličnu onu iz paradižeta. Mirisala je drugačije jer je prošek obogatio svojim specifičnim mirisom i ukusom. Prošek nije vino, mama bi vazda ponavljala, to je lijek koji daje forcu i zdravlje. I bez prošeka, radovali smo ovoj slatkoj deliciji. Jedini problem bila su jaja! Tada su u prodavnicama jaja rijetko stizala, a malo ih je bilo i na pijaci. Baba je imala kokoške, pa smo obilazili kokošinjac brojeći jaja, nadajući se da će ih biti više nego što joj treba za taj dan. A baba je imala raspored ! Jaja za paradižet, pa jaja za žbatiti, jaja za u šorbulu, posebno jaja za najmlađu unučad. Bar jednom sedmično, za doručak smo jeli jaja u šorbulu. Nije mi to bilo omiljeno jelo. Kratko kuhano jaje izvadi se iz ljuske u ćikaru, doda dram soli i koja mrva kruha. I to je to.
Ništa zdravije nema za đecu od jaja u šorbulu, ponavljale su baba, mama i tetke, a mi smo samo razmišljali kako bar jednu ožicu te ljepljive mase ostaviti u ćikari. Nikada nam to nije uspjelo. Vazda se našao neko ko je uzviknuo – čekaj ima još jedna ožica ! Nedjeljna poslastica koju je mama pripremala zimi bila je rožata. Ta drhtava, slatka, karamelom prekrivena slastica pravi se od istih sastojaka kao paradižet – mlijeko, jaja i cukar. Kao začin koji joj daje ime, ukus i miris koristi se koja ožica rozulina, starog likera od mirišljavih ruža. Opet bi mama uranila, samo što je prije pripreme rožate morala podložiti špaher da se pećnica zagrije. Imali smo električni rešo, sa dva kola, ali ne i pećnicu na struju.
Taj kuhinjski luksuz došao je kasnije i donio velike promjene u našoj kužini. Nove slastice pomalo su istisnule rožatu koja se sve rjeđe parićavala. Što god da se mijesi i peče, mamina rožata u nedjeljno zimsko jutro, ostaće mi zauvjek poslastica dostojna carske trpeze. Jutro hladno, pod naletom bure škripe škura, a valja iz sobe pretrčati, onako bosonog do kuhinjskog otomana. A kužina zagrijana vatrom i maminim osmjehom, miriše na majski đardin pun ruža. Rožata na pijadelu, utopljena u žućkasti karamel, onako kao kada te mama ogrne dekom i kaže : Dobro jutro, sine.
