BRANJE

Piše: Mašo Miško Čekić

Čim se stišaju marčane bure išlo se po livadama sakupljati samonikle jestive biljke. Naše bake znale su ubrati i dvadesetak različitih trava, obogatiti ih sa izdancima zelja, listom boba i biža, pa uz koju krtolu ili šaku brašna, pripremiti ručak za cijelu famelju. I to kakav.

Branje!

Zovu ga parapać, pazija, mješavina, mišancija, zelenjava i ko zna kakvim sve imenima. Kako god nazvali tu znalački odabranu mješavinu jestivih trava, ona će sadržati one magične i gotovo mistične odrednice koje su joj udahnuli prohujali vijekovi od praistorije do danas!

Branje.

Krenimo od Proljeća, kao vijesnika svega novoga, donosioca zelene trpeze, toliko potrebne čovjeku nakon dugih zimskih dana, siromašnih povrćem u svekoliko siromašnom i bremenitom vremenu prošlosti. A to obilje zelenog proljetnog zlata razasutog po vrtovima, vinogradima, livadama i šumama znalački su koristile naše bake. Glad je u bilju otkrivala prehrambene potencijale neophodne za ljudsku prehranu u siromaštvu. Ono malo brašna i mesa što je ( ako je ! ) preteklo zimu umiješano u zeleno blago Proljeća davalo je snagu, volju i nadu da će sjutra biti bolje. A brale su zajedno baka, kćerka, unuka, praunuka, susjeda i rođaka, prenoseći tako nauk prošlosti sa koljena na koljeno. Od vremena prvih civilizacija do danas traju priče o travama koje hrane i liječe, načinu pripreme jela i lijekova. Mnogo više u predanju nego u knjigama !  Te trave bile su nekada jedino što se moglo dati gladnima, jedini lijek bolesnom i ranjenom, a sušenjem su trajele cijelu godinu, kao dar nebeski. Sakupljalo se i sjeme i korjenje, mljelo u brašno, miješalo sa svim i svačim, za trpezu ili pretvaralo u melem za ranu. Berući trave otkrivane su male i velike tajne skrivane u duši djevojačkoj, dogovaralo i pregovaralo, po nekada i ugovaralo sve od pozajmica do braka !  Kada je trebalo, u nekim zlim vremenima, beračice su bile oči i uši cijeloga sela, kadre stići do svake pećine i skrivenih jama u kojima se pripremala slobodarska zora.

I vratiti se sa branjem !

I zato, kada kažu onu uobičajenu kratku definiciju branja kao skup raznih jestivih trava – zapravo ne kažu ništa.

Branje je dio nas samih, utkano u svaku poru našeg života i trajanja. Prokuhano sa šakom brašna, zrnom soli i dram maslinovog ulja, branje je jelo, autohtono koliko i mi sami. A baš tu recepturu, veličanstvenu u jednostavnosti, davno smo zaboravili ! Onda kada je prestala glad.!

Ostalo je nešto od mirisa tih trava i danas u branju na ulju, ali se i ono rijetko  parića. Sve je manje prostora na kojima trave puštaju korjene. Poklekle su pred progresivnom urbanizacijom i depopulizacijom rurarnih krajeva, pa veoma rijetko kćeri i unuke idu sa bakom u berbu. Rijetko se branje pojavi i na bokeljskim pijacama gdje su se nekada, s prvim danima proljeća, šepurili divlji luk, morač, kopriva, žućenica, maslačak, vrdakva, kostrika, kozja brada, loboda, divlja mrkva, tušt, šparoge, kuke, štavelj, matar i druge trave, izmiješane u balicama . U vlatima, listovima, korjenu, cvijetu i sjemenu trava sačuvane su recepture jela i lijekova starih naroda i dalekih civilizacija. Kinezi, stari Egipćani, Grci, Rimljani, Maje, Indijci i Indijanci, Sloveni i drugi stari narodi ostavili su nam svjedočanstva o blagu koje se skriva u travama. Savremena nauka potvrdila je ljekovitost velikog broja trava, a poljoprivrednici su njihovim sjemenom zasijali njive. Zvuk traktora i drugih strojeva zamijenio je smijeh đevojaka i bakine priče. Na žalost, priče o branju, polako ali sigurno, idu na škancije prošlosti, zatvorene u škatulama, u kojima se nekada čuvala kafa za stidne goste.

Upotreba divljeg bilja u kužini pripadala je vijekovima našoj, ali i kuhinjama cijelog mediteranskog kruga i gastronomskoj tradiciji. Brojni su razlozi što se u poslijednje vrijeme javljaju pravi mali pokreti ljubitelja jestivih trava u mnogim zemljama. Glad više nije pokretač traganja i berbe već činjenica da su jestive trave zdravije od kultivisanih i blagotvonije za naš organizam. Neophodna edukacija, dio je tih pokreta, jer nikada ne treba zaboraviti da u svakoj biljci ima i onih supstanci koje ne prijaju našem organizmu. Put za povratak branju i jelima od jestivih trava kod nas je tek uska staza. Uspjeh i mjesto koje su na našim trpezama u poslednje vrijeme ponovo zauzele žućenica, kuke, šparoge i kopriva daju nadu da smo na istinskom putu zaštite i povratka prirodi. A za početnike u parićavanju jestivih trava nudim dva recepta sa požutjelih strana sveske moje babe.

SUPA OD BRANJA

Pripremiti dobru balicu jestivih trava. Odvojiti lišće i sočne grančice, dobro oprati i kuhati u osoljenoj vodi desetak minuta. Ocijediti i što sitnije nasjeckati. Od dvije ožice brašna i malo masnoće pripremiti svijetliju zapršku, pa joj dodati pripremljeno branje. Promiješati i naliti sa litrom tople vode ( može i supe od kocke ). Neka kuha desetak minuta, a pred kraj, ako imate, dodati i malo mlijeka. Kad provri, skinuti sa vatre i poslužiti uz kockice beškotanog kruha.

BRANJE NA ULJE

Dvije dobre balice branja očistiti, oprati i kuhati u osoljenoj vodi sa dvije ožice maslinovog ulja, dvadesetak minuta. Kuhano branje izvaditi šupljom ožicom i rasporediti na pijadelu. Kad se malo prohladi, začiniti ga maslinovim ulje, paprom i malo domaćeg osta. Poslužiti uz slanu ribu ili kuhana jaja. ( Po želji se može dodati i malo sjeckanog česna ).