Prvi maj ili međunarodni praznik radničkog pokreta ustanovljen je daleke 1889. u znak sjećanja na 1.maj 1886. godine, kada je u Čikagu više desetina hiljada radnika demonstriralo ulicama, zahtevajući povoljnije uslove rada, bolji položaj radnika, između ostalog i dosljednu primjenu osmosatnog radnog vremena. Bili su to tada gotovo revolucionarni zahtjevi i uslijedila je oštra reakcija poslodavaca i vlasti.
U znak sjećanja na velike manifestacije obespravljenih, i njihovu odlučnu borbu s nizom žrtava, na Osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine, održanom povodom 100. godišnjice pada Bastilje, 14. jula, odlučeno je da se 1. maj nadalje širom svijeta obilježava kao međunarodni praznik rada sa masovnim skupovima, demonstracijama i prigodnim manifestacijama, u znak sjećanja i opomene.
„Prvi maj zajednički praznik svih zemalja na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost,“ proklamovano je na prvom kongresu 2. Internacionale.
Od tada se svake godine godine 1. maja obilježava praznik radnika na svim svjetskim meridijanima, kao opšta manifestacija solidarnosti u borbi protiv svih vidova nepravde i eksploatacije i za poboljšanje radnih uslova. 1.maj je simbol vizije i borbe za bolji položaj rada i uopšte pravedniji svijet, ali i manifestacija podsjećanja na žrtve u toj borbi.
Postupno, kako su sindikalni i radnički pokreti jačali, tokom poslednjih godina 19. vijeka i prvih decenija 20. vijeka, 1. maj je sve masovnije prihvatan i obilježavan, vrlo često i širokim protestnim manifestacijama.