Revolucionarni hipi mjuzikl “Kosa”, svojevrsni antiratni protest koji slavi pravo mladih na slobodu govora, na različitost, seksualni izbor, odigran je sinoć u Tivtu. Gost emisije Radio suncobran je bio glumac Darko Radojević član Pozorišta mladih iz Novog Sada .
Šta za jednog tako mladog glumca znači uloga Kloda Hupera Bukovskog koja ima veliku težinu i odgovornost u ovim kultnom mjuziklu ?
Bio sam oduševljen što imam takvu priliku , posebno u pozorištu, jer ja sam Akademiju i upisao samo zbog pozorišta. Taj trenutak kada krene nešto da se dešava između dvoje glumaca na sceni i potom se prenese na publiku je za mene nešto čarobno i jako inspirativno i verujem da je taj osećaj obostran . Film me ne interesuje i do sada nisam išao na te kastinge. U filmu se nešto snima i ispravlja i posle se to snimano emituje i gleda se, ili uopšte i ne. A pozorište se dešava ovde i sad, i traje dok traje. Od četvorice glumaca koji su pozvani na audiciju za ulogu Bukovskog eto ja sam izabran nakon pevanja songova i igranja nekih scena. Ali evo kako. Pošto sam tada igrao neku dramu Dostojevskog i morao sam da za potrebe uloge imam veliku bradu, upravnik pozorišta i producent su na audiciji zatražili moju sliku bez brade sa društvenih mreža ili telefona. Ja sam ih u to vreme sve pobrisao i nijednu nisam mogao da im pokažem. Ali sam zato otrčao do marketa, kupio žilet, obrijao se, i bio sam izabran.
Kako ste razradili lik Bukovskog ? Koliko ste bili pod uticajem čuvenog filma Miloša Formana, koliko pod uticajem mjuzikla izvedenog na Brodveju davne 1968. , a koliko ste bili pod uticajem činjenice da je samo godinu nakon toga Atelje 212 već imao svoje izdanje “Kose”?
Naša dramatizacija je bila po filmu a ne po originalnom brodvejskom mjuziklu, što i nije bilo dobro. U mojoj ulozi se, kao što ste maloprije rekli, krije velika odgovornost . Ne zato što je ona rađena više puta i što su je igrale ozbiljne glumačke veličine u pozorištu i na filmu koje su prešle veliku „kilometražu“ i kao reditelji i kao glumci, nego zato što je ta priča živa i dan danas . Gotovo isti model koji se tada dešavao u Vijetnamu je evo danas i u Ujkrajini.
Zato je odgovornost u igranju Kloda Bukovskog veća, zbog poruke koju mora da pošalje kako bi se civilizacija konačno osvestila . Sa svakim novim igranjem ja imam tu odgovornost jer u ovom trenutku dok mi pričamo negde u svetu bombe lete iznad nečijih glava. Cilj predstave i glavnih likova je da emotivnim sredstvima „gađa” publiku porukom da ovo ludilo mora da stane .
„Kosa“ i jeste jedna vrsta himne ideji o miru, slobodi i ljubavi .
Kapitalistički principi i njihov teror je doveo do toga da ove vrednosti budu spinovane, da gube snagu, jer su reči kao što su ljubav i mir prosto postale reklama sa društvenih mreža . Zato je važno da se ovakve predstave igraju i žive, jer poruke o kojima pričamo mogu da gube snagu u marketingu, ali u trenutku kada se scena i publika spoje, predstava se desi negde između, i onda zajedno razumemo poruku.
Ima jedan song u predstavi koji se zove 3500 i ja sam istraživao zašto baš taj broj i došao do podatka da se on odnosi na broj mladih momaka od 18 do 23 godine koji su poslati u Vijetnam i svi su vraćeni u mrtvačkim kovčezima. Song traje 6 minuta a mi smo to rešili tako što Bukovski radi sklekove, čučnjeve i ostale vežbe punih 6 minuta, kako bi publika barem na trenutak osetila taj napor. Ali i to je nedovoljno za pravi doživljaj.
Koliko ste zadovoljni načinom na koji je reditelj predstave Peter Kovač Geržon riješio univerzalnost tih tema, problema i borbe pojedinca i društva u cjelini, koje traju i danas? Dakle, pitanje slobode, prava glasa, prava na različitosti, na seksualne slobode, antiratni stavovi.
Njegov pristup je u najmanju ruku bio pošten . Uzeti ovakav mjuzikl i raditi ga ko zna koji put je veća odgovornost jer publika čeka i ocenjuje i upoređuje. On se trudio da ne nameće publici da je obaveza razumeti različitosti, slobodu govora ili seksualnog izbora i dr., a sa druge strane je želio da njegovi stavovi budu prihvaćeni i da onda publika ima odgovornost zbog svojih stereotipa ili predrasuda.
Ne treba pre vremena osuđivati ljude, treba ih spoznati , videti šta su, ko su, kakva im je duša. Treba se baviti unutrašnjim, ljudskim momentima. Ljubav je najtačniji odgovor. On je, po meni, samo želeo da ta ljubav pređe sa scene u publiku.
Vaše izdanje popularnog mjuzikla se „rodilo“ za samo pet nedjelja. Kako je ekipa od čak 50 članova uspjela to tako brzo da odradi ?
Bilo je to pet najintezivnijih nedelja i proba u mojoj karijeri što ima svoju prednost jer sam sada spremniji za nove, slične procese stvaranja . Bilo je možda potrebno još malo vremena da bi sve leglo, ali smo ipak zadovoljni. Ekipa je sve prihvatila bez problema, ujutru smo imali treninge, koreografske, mizanscenske i pevačke probe, a potom sve to i popodne i niko nije osećao umor sve do kraja . Sad vidim da je sve to fino leglo.
Kako je bilo igrati na ovoj ljetnjoj sceni i koliki je dodatni napor morao biti uložen zbog činjenice da otvoreni prostor „guta“ glas, inače osnovno sredstavo glumačkog izražavanja ?
Za mene je ovo, što se glasa tiče, veliki izazov jer ja uvek imam potrebu da uložim 150 % svoje energije kada igram, a ovde je sve veliko i zvuk ide na gore. Glas mi je zato dosta oštećen i moraću da ga lečim narednih dana, no sva sreća da smo imali ove mikrofone inače bi bilo i mnogo gore. Za mene je ovo večerašnje izvođenje veliki trening i veliko glasovno iskustvo jer je impostacija glasa koja se uči na Akademiji veoma važna a ova predstava u Tivtu će biti upamćena kao prilika za moje glumačko sazrevanje u ovom segmentu.
Prostor u Tivtu je savršen, ovo nam je prvi put da Kosu igramo pod otvorenim nebom. Publika je u jednom trenutku potpuno uplovila, ušla u predstavu i svi su je dobro pratili, ali kao da nije bilo dovoljno reakcija i mislili smo da mi nismo uspeli da pređemo rampu , da smo negde zakazali, pa smo se iza bine dogovarali šta da popravimo u hodu . Ali smo na kraju uvideli da se sav trud ipak isplatio jer je publika ipak bila na nogama i pevala poslednji song sa nama a mi smo tada opet osetili ono što smo osetili na premijeri kada je Džon Sevidž bio sa nama na sceni i zamalo od sreće da padne sa nje .
Eto, sad konačno dolazimo do tog fascinantnog podatka da je čuveni holivudski glumac, Džon Sevidž koji je u filmu Miloša Formana igrao upravo Vašu ulogu, dakle Kloda Bukovskog, bio prisutan na premijeri u Novom Sadu. I ne samo to, nego je bio oduševljen i ushićen i, kako što rekoste, popeo se na scenu i sa vama, plesao i pjevao . Kako je uopšte došlo do toga da on bude u Srbiji, u Novom Sadu i na vašoj premijeri u Pozorištu mladih ?
Mislim da je tada snimao neki film u našem regionu i kada je ušao u našu salu nisam mogao da verujem svojim očima, zaledio sam se. Holivuski glumac prešao ne znam koju kilometražu da bi došao da gleda neku Kosu u ne znam kojem pozorištu, i nekog glumca Darka koji je još na Akademiji. Neverovatno. I igra njegovu ulogu ne po originalnom mjuziklu, već po njegovoj, Sevidžovoj dramatizaciji. Baš prema čuvenom filmu, njegova kreacija lika koji je on sam stvarao, njegov dolazak iz Oklahome.To je za mene i dan dan šok.
Kakva je bila njegova reakcija sem toga što je pjevao sa vama na sceni na kraju premijere ?
Bio je toliko bio euforičan da sam se bojao za njegovo zdravlje. Pevao je i vikao kao da je on tog trenutka bio glumac u predstavi.
Da li ste stigli da popričate ?
Kako da ne . I tada sam saznao toliko toga zanimljivog i razjasnio sebi neke stvari. Klod je u filmu Poljak, živi u Oklahomi a peva o Mančesteru i Engleskoj i to mi nije bilo logično. A u originalnom muziklu Poljska se uopšte ne pominje. Džon mi je ispričao da je njegov deda bio Poljak i da je to njegova stvarna životna priča i da taj podatak u filmu nije bilo umetničko rešenje nego je dodat jer se reditelju sviđalo da tako bude. A sve se moglo osetiti u Džonovom tumačenju Bukovskog u filmu, kao nešto lično i iskreno odigrano. Zato smo mi u predstavi dodavali još neke scene, o tome da je Klodov otac bio Poljak , da je bio pilot i da je učestvovao u drugom svetskom ratu.
Koliko Vam se čini simbolično što je nekoliko dana uoči vašeg gostovanja u Tivtu preminuo koautor originalnog mjuzikla “Kosa” na Brodveju, Džon Rado ?
Da, čuo sam za to i ovo iganje može biti neka vrsta omaža njemu i celom delu, a ja sam zato još više ponosan što Kosa opstaje, i živi i dalje. I ideja ljubavi, slobode i mira mora da živi i svetli. Jer kao što rekoh pre, ceo ovaj kapitalistički sistem manipuliše tim vrednostima i onda one lako gube na značaju pa potom mladi moje generacije postaju potpuno izgubljena generacija .
U vreme interneta i dostupnosti svim podacima jednim klikom, ova omladina ima veliku distancu od ove naše priče , od konteksta koji ima Kosa i vrednosti koje ona afirmiše. Za nih je ovaj mjuzikl samo jedan vid zabave , dobre muzike i pevanja i to je to. Mi moramo još energičnije i još posvećenije da igramo ove predstave kako bi uticali na moju generaciju, koja će potom dalje uticati na sledeće generacije. Tu je mogućnost promene .
Dobro bi bilo ako bi Vaša generacija to mogla da „izgura „ jer su generacije 60 tih , 70 tih i 80 tih prošlog vijeka odrastale i sazrijevale na Kosi.
To nam je zaista neophodno.