De Naveran: Ne razumijem riječ karijera, želim samo da se bavim muzikom

Pablo de Naveran poznat je po virtuoznosti kojom svojim čelom pokreće publiku, uz krajnju senzibilnost i eleganciju. Već po drugi put sa radošću nastupa na festivalu „Mediteranske note“ u Tivtu. Ovog ljeta predstavio se u hotelu Chedi u triju sa Baibom Skride i Ivanom Vukčevićem, a večeras će nastupiti izvodeći program Bramsovog i Čajkovskovljevog seksteta u Centru za kulturu.

 O svojim utiscima o Crnoj Gori i festivalu, španski čelista kaže:“Volim što sam ovdje, izgleda kao san. Festival je sjajna kombinacija prijateljstva, dobre volje, ekstremno visokih standarda. Ovdje smo sa nekima od najboljih muzičara svijeta, a opet sve ide opušteno i prijateljski, što je zaista jedinstvena kombinacija. Što se Tivta tiče, veoma je šarmantan i ljudi su druželjubivi, iako sam ja proveo vrijeme zatvoren u hotelskoj sobi radeći, pa nisam mnogo šetao okolo.“

Repertoar bira violista Ivan Vukčević kao umjetnički direktor festivala, ali u saglasnosti sa kolegama, koji su zadovoljni njegovim izborom. Što se tiče publike na koncertima, de Naveran ističe: “Publika je veoma topla prema izvođačima i usredsređena. Ponekad čujemo da je uznemiravajuće što publika tapše između stavova. Ja mislim suprotno, da je to znak povezanosti sa njom. Ima raznih vrsta aplauza, a u ovom slučaju od prve sekunde na sceni osjećate tu povezanost, to je veoma iskrena publika.Ona aplaudira iz uživanja, ne iz neznanja, ili nepoštovanja prema muzičarima.“

Kao Baskijac, rodom iz Bilbaa, on se osvrnuo i na bokešku kužinu:

Baš sam danas govorio prijatelju, koji je jeo kalamare- lignje, da me to podsjeća na baskijski kraj, na baskijsku hranu, jer kod nas se uglavnom jede riba, a kvalitet mi se čini vrlo sličnim. Riba je vrlo ukusna i kvalitetna.“
Vraćamo se vremenu kada je Pablo bio dječak sa nevjerovatnim sluhom i darom za crtanje. Njegovi roditelji nisu znali u kom pravcu da ga usmjere, pa su upitali stručnjaka šta da rade, barem je to njihova verzija: 
„Ja ne dolazim iz muzičke porodice, ali su moji roditelji primijetili da imam apsolutni sluh. Imitirao sam zvukove auta i svega drugog, ne znam da li da im vjerujem. Takođe sam bio dijete, koje je često voljelo da ostane kod kuće nasamo i mislili su da sam vrlo osjećajan. Imao sam strast prema crtanju i još uvijek imam. Morao sam da odaberem i onda smo se sreli sa stručnim prijateljem mojih roditelja, koji je rekao – muzika, tako da je to bio njihov izbor. Počeo sam kasno, sa dvanaest godina, ali već sa trinaest sam znao da će to biti moja budućnost.“
Pablo kaže da to nije bila intuicija, već ljubav na prvi pogled. A onda je, kako kaže, imao veliku sreću da sretne svog glavnog učitelja i duhovnog vođu kad je imao trinaest godina, koji mu je otvorio čitav novi muzički univerzum.
Ne voli da priča o karijeri, jer ne razumije tu riječ:
„Ona nije u mojim mislima, samo želim da se bavim dobrom muzikom i to mi je dovoljno.“
Dovoljno je samo razmišljati o notama, potvrdiće vjerovatno i drugi muzičari… Pablo de Naveran radi na Međunarodnoj Menjuhonovoj akademiji u Švajcarskoj kao profesor čela i kamerne muzike, a živi sa svojom porodicom u sjevernoj Belgiji. Volio bi da se jednog dana bavi komponovanjem, da ima malo više vremena za crtanje i da bude više sa svojom porodicom. A i da dođe ponovo u Tivat.