Doprinos Staničića tivatskoj kulturi

U Hrvatskom glasniku izašao je zanimljiv tekst Nevena Staničića o doprinosu Staničića tivatskoj kulturi.

Nedavno objavljivanje jubilarnog izdanja tri romana: Mali pirat, Galebovo gnezdo i Bambusov štap, koje je priredio Centar za kulturu Tivat, i postavljanje spomen-ploče na rodnoj kući, posvećeno obilježavanju 110 godina od rođenja Anta Staničića, jednog od najpoznatijih pisaca dječjih knjiga, romana i pripovijetki, koji je generacijski prepoznavan kao rijetki Bokelj u školskoj lektiri osnovnoškolaca i čiji je Mali pirat u drugoj polovini prošlog stoljeća oduševljavao djecu jedinstvenoga govornog područja Hrvatske, Srbije i Crne Gore, ali i Slovačke na čijem jeziku je prevođen, ispostavilo se i povodom za prisjećanje na prezime Staničić, kojim se nekad zvalo mulo-pristanište na Pinima, a čije ime i danas nosi jedna ulica u Tivtu.

Toponimski, to ne predstavlja posebnu osobitost za ovo područje, koje tradicionalno i danas baštini geografske odrednice po prezimenima njegovih stanovnika: poput Tripovića, Petkovića, Marića, Belana itd., ali kako su Staničići bili raspoređeni diljem Tivta, od rive, preko Kalimanja, Tripovića, sve do Peana, iako nosioci zajedničkog prezimena, nisu ipak rodbinski povezani te razlog rasprostranjenosti prezimena treba potražiti na drugoj strani, odnosno „u uzroku“ koji bi barem posredno mogao objasniti ovu pojavu.

Dakle, ako su pristanište i kuću na Pinama gradila braća Staničić, trgovci i ugostitelji čijeg imena na toj adesi više nema; obala je maršala Tita, a kuća se krsti kafićima u prizemlju; veliku „Kazermu“ – Frano, a ni njega ni poznate zgrade u Tivtu također više nema, osim u požutjelim fotografijama i sjećanjima najstarijih mještana; ako ih Kalimanj prepoznaje po nadimku, kao Markune, a Tripovići i Peani su tek njihove tradicionalne adrese, onda aktualnu ulicu i spominjanje pravdamo drugim zajedničkim imeniteljem, koji službeno nikada nije objavljen, a sluti se između redova.

Zapravo prvo skretanje pažnje javnosti zavrijedili su muzičari među njima. Tako su u prvom orkestru Antuna Žeželića iz 1891. godine, među 11 izvođača, zabilježena čak četiri Staničića. Jedan od njih, Šime Krsta Staničić, zvani Šimeta, kasnije će se, 1909. godine, uz Iliju Tripa Sindika i Filipa Vuksanovića, pojaviti i kao osnivač Glazbeno-prosvjetnog društva Tivat. Početkom Velikog rata Šimeta će se izložiti riziku i ozbiljnim posljedicama zbog sakrivanja limenih instrumenata, koje su austrijske vlasti općim proglasom tražile za izradu čahura za municiju. Tek, iz iste priče, uz njegovo ime također se vezuju značajni tivatski muzički jubileji.

Tivatska glazba, sa svojih 110 godina trajanja, okupljala je veći broj Staničića muzičara, ali i aktivista koji su predano brinuli o njezinom radu i trajanju. Jozo i Ivo, a kasnije i Anto Staničić – „Markuni“, na svoj način obilježili su rad Uprave Muzike. Posljednji je desetljećima bio njezin uspješan predsjednik.

Adam i Petar-Pero „Ćatko“, nakon Drugog svjetskog rata angažirali su se kao muzički (Adam) i kazališni (Petar) djelatnici. Dok je Adam vodio zborove u Tivtu i Donjoj Lastvi, Petar je godinama bio autorska alfa i omega tivatskoga Amaterskog mjesnog kazališta. U razdoblju od 1952. do 1966. godine režirao je 12 uspješnih premijera ovog kazališta, a dvije predstave potpisao je u zvanju tehničkog rukovoditelja. Njegova „Pučina“, djelo Branislava Nušića, bila je najbolja na 4. smotri amaterske, dramske i muzičke djelatnosti Crne Gore, 1958. godine na Cetinju, a na saveznoj Smotri amaterskih kazališta ondašnje Jugoslavije, na Hvaru iste godine, zauzela je drugo mjesto. Kao rijetko koji kulturni radnik svog vremena Pero Ćatko odlikovan je i Ordenom zasluga za narod.

U Monografiji Tivta, za početke prikazivanja filmova u kinima, ondašnjeg „Ton kina“, vezuje se dvorište kuće Staničić, dvadesetih godina prošlog stoljeća na Pinima, a kazališta 1919. godine, „Franova Kazerma“.

Staničićke su također ostavile značajni trag u kulturi ovoga grada. Zapravo, mnogo šire. Podatke i vezu, međutim, treba potražiti u prezimenima njihovih majki. Najpoznatija je sigurno Maja Perfiljeva, autorica mnogobrojnih tekstova za hitove pjevača i grupa diljem bivše države Jugoslavije. „Bokeljska noć“ nam je najbliža, ali i mnogobrojni hitovi Indeksa, uz ostalo, nastali su po njezinim stihovima. Njezina sestra Asja uspješna je likovna umjetnica u Hrvatskoj i Austriji, gdje se posebno bavi predmetima od stakla i vitražima. Vanda Staničić – Pauel bavi se slikarstvom, živi i radi u Londonu, a nekoliko slika u fundusu Muzeja i galerije Buća – Luković u Tivtu podsjećaju na njezino ovdašnje stvaralačko razdoblje. Ne zaostaje ni „drugo koljeno“, Asja junior, uspješna čelistica koja karijeru gradi u Beču.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Tivtu su se predstavili, danas zajednički,pa dobrim dijelom slavimo i njihove jubileje.