Dubravka Vukotić Drakić: Mi bez prepoznavanja i vrednovanja sopstvene baštine teško možemo cijeniti i današnje stvaraoce

Kada se reditelj tri predstave Bokeške trilogije Centra za kulturu Milan Karadžić uhvatio novog pozorišnog poduhvata u Centru, znali smo da se sprema nešto dobro. Pun pogodak bila je ideja Ivane Mrvaljević, direktorke Gradskog pozorišta da se na scenu izvede “Mali pirat” Tivćanina Anta Staničića da bi doživio novi, pozorišni život u koprodukciji dvije kuće.
Dubravka Vukotić Drakić kao mlada glumica je zakoračila u Betulu u Malu Valu, drugi projekat tivatskog teatra, kao Đulsa, vlasnica konobe. Poslednji u kome je zaigrala bila je Providenca (kao Majda), a crnogorska diva sada nam se vratila ulogom Babe (Miljanove) u novom komadu. U “Malom piratu” se takođe pridružila Aleksandri Glovacki u dramaturgiji i Nevenu Staničiću u pisanju songova.
Dubravka otvara priču, prva se pojavljuje na sceni.
-Što ovaj poduhvat za vas znači i koliko je sve zajedno bilo zahtjevno?
Prije svega, veliko mi je zadovoljstvo da ponovo imam premijeru na velikoj sceni Centra za kulturu, to je za mene uvijek posebna čast. Poslednji put to je bilo u “Providenci” Egona Savina, koja je postigla veliki uspijeh i otvorila jubilarno 60. Sterijino pozorje. Sada sam u ekipi sa kojom sam radila Betulu 2001. godine, koja je na značajan način uticala na mene kao glumicu. Vjerovatno je to i razlog zašto je Milan insistirao da budemo zajedno u timu i da probamo da ovu priču, koja je nastala po čuvenom romanu Anta Staničića, vašeg Tivćanina, približimo onome što se zove savremeni scenski izraz kroz ono što je repertoar za jednu širu lepezu publike, odnosno porodični odlazak u pozorište. To nije jednostavno, jer se obično repertoar predstava za djecu, pogotovo ta popularna literatura – ono što se nazivalo lektira za osnovnu školu – bitno razlikuje od onoga što je repertoar za odrasle.
Sa Milanom sam još 1996. radila predstavu “Novela od ljubavi”, koja je bila sinonim onoga što se zaista zove predstava za sve generacije. Sa istim ambicijama je on ušao dvadeset godina kasnije u realizaciju predstave “Mali pirat” i insistirao da budem uključena. Imala sam ogromno iskustvo u radu sa njim, ne samo na pozorišnim, nego i na TV i filmskim projektima i prihvatila sam se toga. Nekako sam i bila ohrabrena od strane ljudi iz CZK, posebno od Nevena (Staničića), koji nam je pomagao što se tiče jezika.

-To je jednostavno nastavljeno, kao i u dosadašnjim predstavama. Nevenova uloga u približavanju bokeškog govora i običaja glumcima i ranije je bila dragocjena, tako je bilo i ovaj put?
Naravno, on je tu uvijek bio! U Bokeškom nisam igrala, ali kroz Betulu i Innominato znam koliko je važno da neko ko je iz ovog kraja pomaže u onome što se zove, ne samo jezička struktura, nego i običaji, i nešto što se zove dramska situacija, koja je ipak nosilac onog što se zove uzbudljivo pozorište. I onda smo mi, zahvaljujući izvanrednoj kompozitorki, Ireni Popović i koreografu Nebojši Gromiliću uspjeli da napravimo atraktivnu predstavu, jer savremeni gledalac i tinejdžer, ili dijete, koje je naučilo na video igrice, na animacije, na visoki nivo bilo čega što gleda što spada u kulturno-zabavni sadržaj, to je moralo da bude ipak nekako zgusnutije, brže, nego što je uobičajeno.

-Zapravo, dinamika je bila veoma bitna, a tu je i veliki ansambl, odnosno grupne scene koje je obezbjeđuju?
Mi smo u tom smislu morali da pravimo kratke, efektne scene, sa naglim prelazima, uz atraktivne preokrete da bismo držali pažnju i zadovoljili kriterijume i klasične strukture romana “Mali pirat” i da istaknemo vrijednosti, koje se kroz njega prožimaju, ali da, sa druge strane provučemo ono što jesu aktuelnosti, koje se tiču i karakterističnog odrastanja u jednoj sedini, uticaja sredine na pojedinca, mogućnost da on odustane od svog puta…To smo probali kroz taj društveni kontekst, kroz mjesto, mještane, komentare, kroz neprekidno nešto što nas prati tokom čitavog života da se osvjestimo koliko se bavimo sobom, a koliko onim što će reći selo, ili što će reći grad, svejedno.

-Šta vas je najviše nosilo u komadu?
Nama je bilo značajno da ispričamo priču, koja je, mislim, do sada neispričana u crnogorskom kontekstu, a to je kako se dva brata bore za sestru. To je ono što je zaista meni bilo kroz cijelu tu priču i kroz učešće u komadu vrlo aktuelno i novo.
-Anto Staničić nama je u Tivtu posebno važan, ali to bi trebalo da važi i za cijelu Crnu Goru. Roman “Mali pirat” bio je u lektiri za osnovnu školu bivše nam velike države, SFR Jugoslavije, sigurno zbog svog kvaliteta, međutim u današnjem crnogorskom školskom programu ga više nema, a pritom ga i dalje djeca u Srbiji čitaju kao obaveznu lektiru. Smatrate li da predstavi ovo oživljavanje romana daje dodatni značaj?
To nije pitanje za mene, što se tiče lektire, jer nisam neko ko se bavi time. Kad je pozorište u pitanju, mislim da je Ivana Mrvaljević kao direktorka Gradskog pozorišta osnovala scenu Crnogorski klasici. U tom smislu je pronašla Anta Staničića i “Mali pirat” kao nešto što stvarno može biti uzbudljiva predstava, sa jedne strane, a sa druge strane, Tivćani su rekli – ni slučajno se to ne smije raditi bez Tivta! U toj sinergiji Gradskog pozorišta i CZK nastala je ova velika predstava, jer nije jednostavno producirati predstavu u kojoj u jednom trenutku imate preko 30 ljudi na sceni. Stvarno je to bilo onako izazovno, u mnogim elementima, ali se nadam da smo uspjeli! Ne samo zbog lektire i sjećanja na neka prošla vremena, već i zbog pokušaja da se poveže sa onim što jeste naša baština. Mi bez poznavanja, prepoznavanja i vrednovanja naše baštine teško da možemo na pravi način cijeniti i današnje stvaraoce i sve one zaljubljenike u pisanu riječ. Naše priče se moraju pričati i mi u tome moramo nalaziti našu autentičnost.

-Predstava nam je donijela i jedno otkriće, jednog divnog mladog glumca!
Izuzetnog! Tu smo zaista imali sreće! Milan i ja smo radili kastinge i stvarno smo se potrudili da vidimo svu djecu iz Kotora, iz Herceg Novog, iz Tivta. Milan je čak išao po školama, tražio po školicama glume, insistirao, molio. To je baš bila velika priprema, međutim, naš Kašćelan, Kotoranin, je prevazišao sva naša očekivanja! Moram reći da sam ponosna i presrećna što sam imala priliku da radim sa dječakom, momčićem, koji svojim vaspitanjem, svojim ponašanjem, svojom prisutnošću, harizmom, svojim darom, šarmom, je na pravi način, ne samo dosegao profesionalni nivo, nego je on sam postavio nivo, kojem se trebalo približiti!


Nema ko nije bio opčinjen ovim mladim glumcem u publici, a priznanje od profesionalaca sigurno je nešto što daje poseban vjetar u leđa. Dubravka Drakić napominje da je to dobar signal i znak da imamo oko nas mlade i darovite ljude, koje moramo da podržimo. Oni treba da su na pravi način vrednovani u sredini u kojoj žive i rade, ali i da budu u budućnosti nosioci još boljih predstava, kao i profesionalizacije crnogorskog pozorišta.
Gosti današnjeg “Mixera” u 17 sati, pored Dubravke, biće Miloš Kašćelan -Miljan, Jelena Đukić- Blerta i Miloš Pejović – Ali Kosa, što će ujedno biti oproštaj od emisije u ovoj godini.

Marijana Mišić Škanata
foto CZK Tivat