Kultura kontakta sa prirodom i sa ljudima u prirodi, može se razvijati kod svakoga od nas, a priroda je naš prijatelj i partner sa kojim možemo ostvariti bolji i zdraviji život i optimističniji pristup svim problemima. U to se lično uvjerila naša sugrađanka, medicinska radnica Angelina Uskoković koja je bila gošća emisije Popodnevni alibi.
“Gledajući prijateljice koje su na društvenim grupama stavljale fotografije i informacije o pejzažima koje su otkrivale, u meni se nešto pokrenulo. Jer ovako sjedeći po kafićima na Pinama, što nam je svima prečest običaj, i ne slutimo šta sve na primjer taj Lovćen, pun tajni i iznenađenja, može lijepog da nam pruži. U ovome sam pionir, tek tri godine sam aktivna, malo sam toga vidjela, ali za mene je i to puno” .
Prvo pješačanje je bilo po Lovćenskim dolovima. To što je Gela inače aktivna, što se bavi brzim hodom i fitnesom nije joj, kako kaže, puno pomoglo u bavljenju planinarenjem, jer su u pitanju drugačije vrste spremnosti i kondicije, drugačije vrste mišića su u upotrebi.
“Počela sam sa PK Vjeverica i Marjanom Šantićem koji je veoma posvećen ovim aktivnostima i u koga imam puno povjerenje jer odlično poznaje prirodu, a nju zaista moramo da poštujemo i slušamo.
Susretala sam se sa slikama neadekvatno odloženog smeća , otpada na prelijepim stazama i putevima kroz našu čarobnu prirodu.
. Prilikom spuštanja putem niz Lovćen kada pogledate niz kanice vidite stravične prizore, na tone otpada i šokirani smo. Kao da ga ti koji ga bacaju ostavljaju nekom drugom, a ne sebi i svojim generacijama Toliko se ljudi danas trudi da volonterski čisti, počelo se i sa plaćanjem kazni za takvo zagađivanje , ali malo je efekata.”
Naša sagovornica kaže da bi o svakom kutku prirode posebno mogla satima da priča . Komovi, planina Bojnik, Blelasica, Biogradsko jezero, Biogradska rijeka. Ali kanjon rijeke Mrtvice ju je posebno impresionirao.
“Ta boja rijeke, ta čistoća i bistrina , privilegija je vidjeti taj netaknuti dio prirode i uživati u prizorima, umiti se tom vodom. Najljepše je otići do samog kanjona u aprilu i maju kada se snijeg otapa, vidjeti taj veliki broj vodopada, čuti taj prekrasan šum, vidjeti to čarobno drveće koje je kao iz filmova sa pola metra mahovine na sebi.”
Najveći uspon joj je bio na Bjelasici, na 2.265 metara nadmorske visine. Orjen, Subra, tamošnji divno isklesan kamen i reljef sa ambisima koji izgleda kao da ga je more oblikovalo. Pestingrad, tvrđava Svetog Andrije iznad Perasta,Vranovo brdo, Vilina vrata…
“Najzahtjevnija mi je bila tura – Sv Stasije, Mali Zalazi, Prevoj Luk, Veliki Zalazi, Sveta Vrača. Uspon je veliki a teren izuzetno zahtjevan. Nije to ni kamen ni pijesak, puno se otklizava i par puta sam se gotovo sjedeći spuštala”.
Uvjek se moraju poštovati iskusniji planinari i vodiči , oni koji poznaju staze. Moramo biti zahvalni svima onima koji su brinuli o tome da one budu adekvatno i pažljivo obilježene, bez čega se ne bi mogli kretati njima, smatra Angelina prepričavajući nam jednu nemilu situaciju:
“Pošto sam na Pestingrad išla već tri puta, jednom sam se odvažila da tamo sama povedem prijatelje. Pošli smo sa Krstaca i odjednom došli na jedan dio terena koji mi se učinio potpuno nepoznatim .Bila sam uplašena, nisam znala gdje ću,. Uhvatila me velika panika a istovremeno sam bila ljuta na sebe što sam tako neodgovorno krenula da vodim grupu.
Radi se o tome da godišnja doba drugačije boje pejzaž , ja sam tu turu obilazila zimi a tada je bilo ljeto i sve je izgedalo drugačije, bujnije, prepuno zelenila. Ja prijateljima ništa nisam govorila, išli smo, stigli na odredište i vratili se, ali je sam tada shvatila da mi je to bila velika škola i da mi se tako nešto više nikad ne smije dogoditi.”
Gela preporučuje svima da ne sjede kući , da idu i tamo gdje su možda ranije već bili, jer se svaki put doživljava nešto novo a pejzaži se vidje drugim očima:
“Žao mi je što nisam ranije krenula u ove avanture otkrivanja fantastičnih pejzaža naše divne Crne Gore. Cijela zemlja je puna starih staza, sa mnoštvo napuštenih kuća sa retro namještajem, prašnjavim starim suđem, kolijevkama prekrivenim paučinom.
Dođe vam da zagrlite sve te divne, živopisne kuće jer tu je neko nekada živio, stvarao, to su mala naselja, to je pravo bogatsvo koje zaslužuje naklon, jer mi inače često mislimo da je sve počelo od kada smo mi na licu zemlje.Taj Gornji Stoliv, pa Mali i Veliki Zalazi. Izvanredno, zaista.”
Nekada su išli na pješačenje i planinarenje svakih sedam dana, a sa ljepšim vremenom će ponovo. Jer ova aktivnost je idealno prirodno psiho- fizičko opuštanje.
“Upijamo pejzaže svim čulima, puno uživamo, malo pričamo, poštujemo tišinu koju priroda ima.
Uveče dođemo kući zdravo umorni ali tako ispunjeni i zadovoljni, oplemenjeni i nekako drugačiji.
Pješačenje, brzi hod ,plivanje i ronjenje i planinarenje su mi savršena terapija da se izborim sa fizičkim i psihičkim problemima, . Aktivnost me osnažuje , daje snagu.
Među ljudima sa kojima idem na ture ima dosta starijih od mene, sa po 68 ili 72 godine života i oni se sa puno elana i energije upućuju u svaku novu turu. Zato svima preporučujem da, koliko sutra , krenu u ove prekrasne avanture”,poručuje ova naša vedra i nasmijana sugrađanka.