GREGORINA (Gregorina. Grgurina)

Ovoj vrlo značajnoj i poznatoj plemićkoj obitelji koja je svojim posjedima bila vezana za Tivat, dajemo mjesto poslije opisa ostalih obitelji jer je u Kotoru nema ni u Srednjem vijeku ni u XVI. stoljeću. Doselila se iz Kopra u Istri krajem XVII. stoljeća u Kotor.
Izvanredno očuvana palača plemićke obitelji Gregorina nalazi se u središtu gradske jezgre Kotora, na Trgu Bokeljske mornarice, poznatom kao Pjaca od cirkula, u starije doba i Pjaca Gregorina, a danas Pjaca od Muzeja. Palača je građena od korčulanskoga kamena i u baroknom je stilu; krase je kameni balkoni s balustradama, portali i prozori. Na istočnoj strani palače je prostrana terasa s lođom i vrtom. U palači, koju je kotorski biskup Marko Anton Gregorina oporukom iz 1813. godine ostavio gradskoj općini na raspolaganje, danas je smješten Pomorski muzej, odraz duge i bogate povijesti bokeljskoga pomorstva.
Jedan od starijih članova obitelji bio je Tripun Gregorina koji je živi u Kotoru tijekom druge polovice XVII. stoljeća. Oženjen je bio Anđelinom koja se bavila obradom vune i izradom raše (sukna) za crkvene potrebe, za što je dobivala i novac. Ostaje udovica 1708. godine, a umire 1712. u šezdesetoj godini života. Tripo i Anđelina Gregorina imali su četiri sina: Nikolu, Marka, Joza (Giuseppe) i Paola. Sinovi se tijekom XVII. i prve polovice XVIII. stoljeća bave trgovinom, pomorstvom, tj. ulaganjem kapitala u pomorsku privredu. Sukladno svojoj financijskoj moći, kupuju nekretnine u Kotoru i okolici. Istovremeno se bave uzimanjem zemlje u najam na teritoriju Tivta. Oko 1708. godine Nikola Gregorina je preko Mata Marćele (Mattio Marcella), zastupnika franjevačkoga samostana Gospe od Školja (Convento delli Minori Padri Osservanti di San Francesco) ili Otoka Gospe od Milosrđa u Tivatskome zaljevu, unajmio teren s ruševnom prizemnicom u mjestu Kalardovo (Calardo). U današnje vrijeme se tako naziva plaža i predio oko nje u blizini Prevlake (Ostrva cvijeća). U isto vrijeme Nikola Gregorina kupuje zemljište na Brdima zvano Dančulovina – polje (terreno seminatorio) s dvije zidane zgrade s dvorištem, bunarom, dvije krušne peći – sve u ruševnom stanju. Posjed, pored ostalih terena Grgurine, braće Petkovića iz Bogdašića, Petrovića iz Škaljara, graniči i s imanjem Anta Dančulovića. Gregorina je 1712. godine kupio od Anta i Nika Dančulovića, nastanjenih u Zadru, dva zemljišta u Brdima na lokalitetu Dančulovina. Oni onda Nikoli Gregorini daruju zemljište Pod Dabović, također na Brdima. Zatim je Nikola od kotorskog plemića Ivana Vrakjena kupio još jedno zemljište na Brdima pod nazivom Peino(?). 
Konte Marko Grgurina, kapetan s titulom konta i kavaliera (viteza) od kraja 1680-ih godina poznat je po tome što aktivno sudjeluje u društvenom životu Kotora i što početkom XVIII. stoljeća posreduje oko dolaska čuvenoga kipara Frančeska Kabjanke (Francesco Cabianca) u Kotor, koji je izveo izvanredne umjetničke radove u kotorskim crkvama (između ostaloga i mramorni oltar u crkvi sv. Klare (danas poznate i kao crkve sv. Antona). Konte Marko napisao je oporuku 10. prosinca 1732. godine, a koja otkriva da postoji još kupljenih terena, kao i kuća i mlin za mljevenje maslina u Mrčevcu. Smatramo da je kapetan Marko Gregorina podigao palaču u Kotoru oko 1700. godine jer se u arhivskim spisima 1703. godine spominje ,,nova kuća“. Gregorine su imale kuću na granici Prčanja i Stoliva (Mržep), koju otkupljuju 1700. godine od obitelji Paltašić. Uz kuću je bila kapela posvećena sv. Tripunu, a ranije je pripadalo obitelji Paltašić. Datirani grb obitelji Gregorina govori da je ova obitelj prije XVII. stoljeća došla u Boku.
Marko Gregorina bio je oženjen Marijom plemenitom Zifra. Umro je 1736. godine. Marin Druško, prema arhivskom spisu, darovao mu je 1705. godine. grobnicu (un’ arca sive sepultrura) u Katedrali u znak zahvalnosti za bezbrojna Markova dobročinstva. Ističe se i Markova usluga učinjena Tivćanima: 29. kolovoza 1734. godine Marko je Matu Jozovom Petkovu, Niku Petrovu i Božu Ivovu dao zajam u vrijednosti 12 barela vina. Oni su se obvezali da će dug vratiti u vinu dobre mjere i kvalitete i to za prve berbe. Ako je zajam bio u novcu, a u vrijednosti iskazane količinom vina, moglo bi se zaključiti da je Tivćanima novac bio potreban za dovršenje crkve sv. Antona u Tivtu; u nedostatku novca mogli su vratiti dug u vinu.
Sinovi kapetana Marka Gregorine bili su dr. Božo Eugen, Aleksandar, Tripo i opat (abbate) Jozo. Dr. Božo Eugen bio je oženjen plemkinjom Viktorijom (Vittoria) Bembom. On je naslijedio palaču Grgurina po pravu primogeniture, a nakon njega će palaču naslijediti Marko Anton Gregurina, budući kotorski biskup, rođen 1735. godine, a umro u Kotoru 1815.
U ispravi o podjeli dobara Gregorina iz 1782. godine spominju se tereni u Mrčevcu s jedne i druge strane kuće. Kao granica s gornje strane navodi se Pasovlje (Passovglie) i Zgradica (Sgradiza), gdje se nalaze ostaci staroga mlina.
Potomak kapetana Marka je konte Marko pok. Frana Gregorine. Godine 1802. Konte Marko pok. Frana Gregorine prodao je komad zemlje u Mrčevcu Niku Matkoviću iz istoga sela: 1804. godine zemlju u Mrčevcu prodao je Paolu, Petru i Ivanu Beskući iz Prčanja; 1808 . godine drugi Gregorine, nasljednici pok. Boža, među njima je i biskup Marko Anton s nećacima, prodali su sve svoje posjede na Brdima kapetanu Krstu Radoničiću iz Dobrote. U to vrijeme njihovo zemljište Kalardovo bilo je pod teretom godišnjega livela kojega je plaćala obitelj Druško, ali su Gregorine obećali kupcu Radoničiću da će i tu zemlju osloboditi financijskih obveza; godine 1809. praunuk kapetana i konta Marka sa stricem i bratom prodaje Iliji, Špiru i Adamu Veroni posjed u Mrčevcu (i veliko imanje u Škaljarima). Dakle, zemljišta koja Gregorine u to vrijeme prodaju (in pianura di Mercevaz) su: Velja Peča, Lazine, kućica između seoske crkve i imanja kapetana Dabinovića iz Dobrote, kuća u Mrčevcu s pomoćnim objektima i zemljom s gornje strane pod nazivom Kruševlje (Crusselve) i Pasovlje i zemlja s donje strane kuće, teren zvani Zgradica, zemljište blizu Božinovića zvano Pod vodu, zemlju pod nazivom Babaljina, Ricovo (po kotorskoj porodici Rizzo) i Velja Peča prema brdu, zemljište Kostanjica Gornja (Costagniza Gorgna), Kostanjica Donja (između imanja Mata Milatovića iz Stoliva i Vrakjena) i teren Selo (Sello). Sve što je prodano Veronama (s nekretninama u Škaljarima koje nismo naveli) 1808. godine procijenjeno je na 152 000 venecijanskih lira. Nakon javnoga oglašavanja ugovorene kupoprodaje 13., 20. i 27. kolovoza 1809. godine ( znači tri uzastopne nedjelje s crkvenog oltara), kotorski tribunal odobrio je ugovore kao pravosnažne javne isprave.
Prema popisu kotorskog plemstva od 1782. godine, muški članovi obitelji Gregorina bili su: Aleksandar u Kotoru, Tripun konjički pukovnik u Dalmaciji, (colonello di cavaleria in Dalmazia), Jozo u Kotoru, Tripun pok. Boža u Kotoru i Vicko u Budvi. Od početka XIX. stoljeća počeli su prodavati svoja imanja. Neki od njih su se već u drugom desetljeću toga stoljeća našli u Veneciji, gdje su držali svoj kapital. U tom gradu je 3. prosinca 1813. godine umro konte Tripo Enriko Gregorina, sin pok. Boža.
Treba spomenuti da je to doba francuske vladavine u Boki kotorskoj (1807.-1813.). Krajem te godine, za trajanja žestokih borbenih djelovanja protiv Francuza i teške opsade Kotora (25. prosinca do 4. siječnja 1814.), crnogorski glavari i odabrani Bokelji na Skupštini u Dobroti donijeli su odluku o ujedinjenju dvije pokrajine- Crne Gore i Boke kotorske- i formirali vladu – Centralnu komisiju, na čelu s vladikom Petrom I.
Biskup Gregorina bio je u dobrim odnosima s crnogorskim mitropolitom Petrom I. u doba ujedinjenja Crne Gore i Boke. Godine 1814. mitropolit je posjetio biskupa Gregorinu na blagdan sv. Tripuna, nazočio svečanom pontifikalu u kotorskoj katredrali; bio je u stalnoj prepisci s mitropolitom i izvještavao ga o tomu da se Napoleonova vojska povlači, te o ulasku ruskoga, austrijskoga i pruskoga cara u Pariz.
Fracuske vlasti bile su vrlo teške za kotorsku biskupiju, napose za biskupa Gregorinu. Francuzi su za vrijeme svoje kratke vladavine dali zatvoriti tri samostana – samostan sv. Josipa, samostan Gospe od Anđela, samostan sv. Pavla i sve njihove pripadajuće crkve. Prije toga su i austrijske vlasti 1789. godine samostan dominikanaca pretvorili u vojarnu, a to su učinili i Francuzi 1807., da bi sljedeće godine crkvu predali na upotrebu pravoslavcima. Biskup Gregorina nije nikakvim prosvjedima uspio spriječiti zloporabu sakralnih objekata u zaposjednutome Kotoru, kao ni prisvajanje srebrnih lliturgijskih predmeta iz riznice katedrale i crkve sv. Josipa radi kovanja opsadnog novca (od 10, 5 i 1 franka) od strane generala Gauthiera.
Nakon ulaska austrijskih trupa polovicom 1814. godine u Boku kotorsku, sve do kraja austro-ugarske vladavine 1918., palača Gregorina služila je u mnoge svrhe. Za vrijeme posjeta cara i kralja Franja Josipa I. Boki kotorskoj 1875. godine, palača Gregorina bila je njegova dnevna rezidencija. Prilikom posjeta Budvi, noćio je u kući ugledne budvanske obitelji Mađarević.
Kao uspomena na kotorsku plemićku obitelj, Kotoru je ostala palača Grgurina, a u Tivtu lokalitet Grgurevina i na njemu stambena cjelina ,,s jugoistočne strane prilaza poluotoka Prevlake, na periferiji uvale kojom dominira skladna silueta utvrđenog kompleksa Dančulovina.“ Na Grgurevini se nalazi kula kvadratne osnove, kojoj je dozidana jednokatna zgrada. U trećoj fazi gradnje stambena cjelina je zaokružena i predstavlja stambeno-ekonomski kompleks u duhu ostalih utvrđenih ljetnikovaca plemićkih i drugih bokeljskih obitelji. Arhitekt Z. Čubrović pretpostavlja da je kula prvobitno pripadala obrambenom sustavu manastira sv. Mihaila na Prevlaci. Smatra da tek predstoji utvrđivanje porijekla i kronologije ove arhitekture, kao i eventualnih ostataka crkve sv. Spasa u njenoj blizini i njezina prerastanja u ,,kaštio“ za stambenu cjelinu – posjed feudalnih vlasnika.

Anita Mažibradić- „Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara“, Donja Lastva 2015.
(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje prava manjina Crne Gore)