Ivana Milojko: „Lovina“ je metafora pritiska na savremenog čovjeka

Ivana Milojko, mlada spisateljica , diplomirana istoričarka i teoretičarka umjetnosti, urednica i voditeljica edukativne TV emisije „Otium“, aktivistkinja MK „Da Qui“, nekadašnja zvanična Miss Crne Gore, objavila je svoju drugu knjigu , roman “Lovine” u izdanju “Obodskog slova” iz Podgorice i izdavačke kuće “Štampar Makarije” iz Beograda.

Sjećamo se da si bila laureatkinja 40. Limskih večeri poezije a nakon što si kao srednjoškolka objavila zbirku pjesama “Jezgrile zvijezde”, evo te u prozi.  Zašto je došlo do ovog zaokreta u književnoj formi ?

Nagrada sa Limskih večeri poezije me jeste motivisala da nastavim sa pisanjem i ohrabrila me je da objavim svoju poeziju ali poslije nekog vremena shvatila sam da se više pronalazim u prozi i opredjelila se za pisanje romana. Dosta sam mlada za ovu formu stvaranja jer je ovo kompleksan zahvat i strahovala sam kako će sve to izgledati, ali mogu reći da sada zaista jesam prilično zadovoljna rezultatom.
Neki kažu da je svaki pisac zapravo neuspješni pjesnik . Možda svi koji koji pišu zapravo počinju od poezije, kao i ja, ali sada sam se nekako baš pronašla u proza jer smatram da je proza tekst ovog vremena . Željela sam da sve ove teme upakujem u relativno kratak tekst od 160 strana, jer ovo je vrijeme brzog života kada imamo malo vremena da čitamo obimne knjige poput poznatih klasika. Zato sam željela da u ovaj svoj književni eksperiment uvrstim i ideju i da na što manje strana opišem što više situacija , situacija koje će uzdrmati čitaoce.

Tvoj prvi roman, predstavljen na Sajmu knjiga u Beogradu,  zapravo je vrsta književnog eksperimenta što se tiče njegove forme i strukture . O kakvom je to strukturnom konceptu riječ ? 

Do ideje sam došla još na studijama, sa grupicom mojih kolega. Željela sam da napravim nešto što bi bilo drugačije i novo ne samo u odnosu na crnogorsku književnost nego i na književnost uopšte. Tada smo onako kroz razgovor došli na ideju da bi romani i i druge književne forme takodje trebalo da odražavju ovo materijalizovano vrijeme u kojem živimo i ovo konzumerističko društvo . Upravo smo sve to željeli da odrazimo kroz strukturu romana i zamislila sam da njegova struktura bude u formi biserne ogrlice koja je istovremeno i lajt motiv, jer se provlači kroz svako gotovo njegovo poglavlje . I na taj način struktura romana nadopunjuje njegovu priču i aktivno učestvuje u njegovoj fabuli . Mnogi kažu , a ja se nadam da je tako, da je ovo originalnan poduhvat u književnosti uopšte.

Ovo je ljubavno- psihološki roman sa sjećanjima i prizivanjem prošlosti ispunjen traumama iz djetinjstva glavnog lika . Koliko su ta sjećanja bila dobar okvir za promišljanja o različitim aspektima stvarnosti, od ljubavi do smrti, od umjetnosti do sporta, od opsesije do incesta ?

Namjera mi je bila da zapravo naratorka romana prikazuje sjećanja osobe u koju je zaljubljena. Ona je dosta marginalizovana u romanu i njen lik nije dovoljno formiran, ali to je bilo svjesno jer sam željela da ukažem na to da je  na Balkanu vrlo često ženski identitet u potpunosti podređen muškom . On je taj koji je uvjek u fokusu u našim izrazito patrijarhalnim sredinama i to sam željela da pokažem kroz roman. Njegova sjećanja jesu ono što čini samu fabulu, ali kroz njih su prožeta i razmišljanja o različitim aspektima stvarnosti koje ste već pomenuli, posebno u ovom patrijarhalnom kontekstu. Željela sam da otvorim neke teme i probleme o kojima se rijetko govori u našem društvu i u našoj književnosti , koje postoje i koje često zanemarujemo. Otežalo je to što jesam žena koja piše, ali smatram da baš žene moraju da se ohrabre i govore i pišu o ovakvim stvarima, da sagledavanjem iz te svoje posebne perspektive možda i počnu da utiču na korigovanje društvenih anomalija.

On je elokventan i obrazovan fotograf sa traumatičnim djetinjstvom , ona je njegova muza , zabavna , zaljubljena i na momente površna, ali jesu li oboje kao ličnosti pomalo, da tako kažemo, “iščašeni”, pomjereni ?

Zapravo mi i jeste bila namjera da opišem likove sa graničnim poremećajima ličnosti jer oni možda u umjetničkom smislu na najbolji način odražavaju tu pogubljenost i izopštenost čovjeka postmodernog doba koje obiluje informacijama i nekim nedefinisanim i neadekvatnim stvarima koje oblikuju njegovu ličnost . Rijetko ko je danas, pogotovu kod mladih ljudi, formiran u svakom smislu kao ličnost i prije je to neko parcijalno sazrijevanje . Željela sam da pokažem upravo rezultate takvog načina oblikovanja ličnosti i sazrijevanja.

Lovina je zaista neobičan naziv ovog romana. Ko tu lovi a koga zapravo love ? Da li je riječ o lovu na čovjeka današnjice i ataku na njegov ego , što kroz svakodnevne lične introspekcije i preispitivanja , što kroz sveopšti pritisak savremenog društvenog konteksta ?

Da, sam naziv romana je metafora pritiska na današnjeg čovjeka. U pitanju je dvostruka hajka na čovjeka i iznutra, njegova brojna samopreispitivanja, ambicije i visoki ciljevi koje sebi postavlja, a sa druge strane lov od starane društva, umjetnosti, medija. Veliku pažnju u romanu sam posvetila tome koliko zapravo i umjetnost može da nas lovi , dakle ne samo one koji stvaraju nego i one koji inspirišu na to stvaranje. Dakle svi smo mi donekle lovine , lovine kompleksnih situacija, kako iznutra tako i od strane spoljašnjeg svijeta.

 Možda smo nekada i lovine i lovci ? Pa, može se tako reći.

Pripremaš novi roman, stvaraš i skiciraš,  jer je pisanje ono što tebe bira a ne ti njega . Doživljavaš li pisanje, kao što kaže Jonesku, vrstom ponovnog rađanja, preispitivanja sebe ?

Zaista se svaki pisac iznova rađa sa svakim svojim likom. On, donekle, mora zaista postati lik o kojem piše kako bi ušao u njegovu psihologiju . To je izmještanje iz sebe i ulazak u drugu strukturu ličnosti, u drugačiji kontekst i potom vraćanje sebi i preispitivanje sebe. Bavljenje umjetnošću, pisanje i stvaranje sigurno obezbjeđuje vrstu duhovnog razvoja i smatram se privilegovanom što mi je to omogućeno .