Dr Jelena Perunović Samardžić: Koristimo vrijeme za ljubav i porodicu

Djetinjstvo u doba korona virusa mnogo je drugačije od vremena od prije 15 dana,“ kaže u razgovoru za naš radio Jelena Perunović Samardžić, doktor pedagoških nauka sa međunarodnom reputacijom i stručna saradnica u JPU Bambi Tivat. Dok se pridržavamo svih propisanih preventivnih mjera, kako bismo u najvećoj mogućoj mjeri „ispravili krivulju“ širenja epidemije korona virusa u našoj zemlji, suočeni smo sa brojnim izazovima organizacije života u novonastalim okolnostima. Jedan od najvećih svakako je ostati roditelj na visini zadatka.

RT: Kućna izolacija, u koju nas sve sigurnije smiješta aktuelna situacija sa pandemijom koronavirusa, s jedne nam strane daje jako puno vremena sa našom djecom, a s druge zadatak da to vrijeme učinimo dovoljno sadržajnim i kvalitetnim, kako bi naši mališani što manje patili zbog ukidanja socijalnog prostora i svih rutina na koje su navikli. Koliko i zašto je bitno da osmislimo vrijeme kod kuće? Da li treba da imamo „radni“ i „neradni“ dio dana?

Djetinjstvo u doba korona virusa mnogo je drugačije od vremena od prije 15 dana, pa i manje. Sada su zatvoreni svi vrtići, škole, igraonice, a preporuka je da roditelji ne vode djecu na dječija igrališta i u parkove. No vanredne situacije zahtijevaju i vanredne mjere, a djeci školskog uzrasta je već koliko-toliko moguće objasniti da je igra vani svedena na minimum.  Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće, a izolacija najteže pada upravo djeci, jer nije svojstvena dječijoj prirodi.

Smatram da su prvih nekoliko dana u kućnoj izolaciji važni, jer možete postaviti rutinu koja ne smije biti usredsređena samo na ekrane. Uspostavljanje te rutine ima za cilj da održava planirani raspored svakog dana. Ono što je aktuelno u svijetu u kojem živimo je da imamo tu dihotomiju, da imamo dva izbora, a to je da se igramo i družimo sa svojim djetetom ili da ga postavljamo ispred ekrana. Ovo je vrijeme koje omogućava roditeljima da pokažu sve divne stvari i trenutke koje djeca mogu da dobiju od cjelodnevnog druženja sa roditeljima i ukućanima.

Potrebno je da djeca imaju „radni“ i „neradni“ dio dana.  Roditelji treba da postave sebi pitanja: Da li djeca vežbaju svoje tijelo? Da li crtaju, pišu, stvaraju? Da li se igraju? Da li razgovaraju? Posebno pitanje je koliko vremena djeca provode ispred ekrana, gledajući kakve sadržaje? To su važna pitanja koja roditelji treba  da postave sebi i na osnovu  odgovora da kreiraju sredinu za boravak djeteta.  Kada dobijete odgovore na ova pitanja, treba krenuti u organizaciju dana, naravno- u dogovoru sa djecom.

Kreće se i sa učenjem na daljinu, tako da će djeca školskog uzrasta imati radnu obavezu u vidu praćenja nastave i izrade domaćih zadataka. Djeca mlađeg, preškolskog uzrasta  treba da se zabave, u onom dijelu  dana kada su boravili u vrtiću, nekim radnim listićima namijenjenim njihovom uzrastu.

RT: Osim ukidanja organizovanih fizičkih aktivnosti prestankom rada sportskih klubova i školskih sekcija, sve je izvjesnije da će nam uskoro biti onemogućen i odlazak u prirodu. Ovaj aspekt posebno pogađa djecu koja žive u stambenim zgradama, te su već sada uskraćena za priliku da se igraju u dvorištima. Kako ostati primjeran pedagog, dok ti djeca „skaču po glavi“ praveći poligone za igru u skučenom stambenom prostoru? Postoji li ovdje neki univerzalni savjet za roditelje?

Jedna od najvećih briga roditelja tokom ovog perioda jeste pronalaženje načina da djeci zamjene interakciju koja se obično dešava u predškolskim i školskim ustanovama, igraonicama, na treninzima i školskim sekcijama.  Univerzalan savjet, naravno, ne postoji, jer je svako dijete svijet za sebe, sa svojim znanjima, interesovanjima, potrebama. Moguće je ponuditi neke od mnogobrojnih aktivnosti koje mogu biti korisne. Veoma je važno da roditelji redovno čitaju knjige naglas mlađoj djeci, dok starija djeca treba da čitaju sama. Dajte im da crtaju različitim tehnikama, igrajte šah, jamb, “Čovječe ne ljuti se”, igre memorije, domine, naučite ih da igraju lastiš. Naročito treba zadovoljiti potrebu za kretanjem, pa se može napraviti mali poligon u kući. Svakodnevno podstičite djecu na neku fizičku aktivnost, da biste što više ograničili sjedilački način života, koliko god da je to teško u većini stambenih prostora. Ali, može se, dajte mašti na volju. Da biste mlađu djecu animirali da što češće peru ruke, nacrtajte im hemijskom na gornjoj strani šake “virus” koji treba da otjeraju što češćim pranjem ruku. Ako je nestao do kraja dana, uspjeli  ste. i tako dok se navika ne ustali i postane rutina.

U današnje vrijeme  roditelji često čuju miješane poruke o tehnologiji – dobra je za djecu, ali isto toliko je i loša. Međutim, u situaciji u kojoj se trenutno nalazi cijeli svijet,  tehnologija  nam pomaže da održavamo i unapređujemo odnose. Tako video chat može biti odličan i interesantan način za djecu da ostanu u kontaktu sa prijateljima i daju djeci šansu za druženje. Možete organizovati sa nekim od roditelja drugara vašeg djeteta da imate video priču ili video druženje na neku temu ili aktivnost. Mnogi muzeji nude virtuelne ture, to je interesantno kako za djecu tako i za odrasle.

RT: Djeca školskog uzrasta koliko toliko shvataju situaciju i pronalaze socijalni prostor preko različitih sredstava komunikacije. Što je sa najmlađima. Petogodišnjake sigurno ne zabavlja TV program sa stalno istom riječju „coronavirus,“ dok se odrasli zabrinuto muvaju po kući i naglas komentarišu sve te nerazumljive stvari uz lošu energiju, koju djeca ne razumiju, ali je osjećaju. Kako zaštititi djecu od negativnih psiholoških uticaja opšte klime straha? A uspješno im objasniti da se događa nešto nesvakidašnje i da „ne, ne možemo u parkić”?

Vrijeme kriza nosi sa sobom anksioznost, nesigurnost i strah koji podjednako osjećamo bez obzira kojoj starosnoj dobi pripadamo. I dok je odraslima lakše racionalizovati situaciju u kojoj se nalaze, djeca gotovo po pravilu raspolažu nepotpunim informacijama koje pročitaju u medijima, čuju na radiju i televiziji, ili, najčešće, načuju iz razgovora odraslih. Vrtići, škole, parkovi, igrališta- sve je zatvoreno, kretanje je ograničeno, druženje onemogućeno, djeca su u najmanju ruku zbunjena uprkos informacijama koje ste sa njima podijelili.

Trenutnu situaciju treba iskoristiti da učimo djecu da razmišljaju o sebi, svojoj porodici, ali i o drugim ljudima. Razumljivo- želite da su vaša djeca sigurna i da ste vi sigurni, ali ovo je prilika da ih naučite da razmišljaju i o drugima i šta oni mogu uraditi za druge. Nek prva lekcija bude upravo pranje ruku. Ovo je prilika da razmišljaju o ljudima koji su drugačiji od njih i da nauče da ne stigmatizuju ljude zbog bolesti, jer će ova i slične bolesti sigurno pogađati ljude, a djeca to trebaju shvatiti.

Pri tome, potrebno je voditi računa o razvojnoj fazi djeteta i dati mu informacije koje je u stanju shvatiti i prihvatiti. Da bi se djeca, posebno ona predškolskog uzrasta, osjećala sigurno, treba zadržati dnevnu rutinu u najvećoj mogućoj mjeri. Zato zajedno s djecom napravite dnevni raspored. Planirajte vrijeme za obroke, pranje ruku, užinu, “učenje”, vježbanje, igru i odmor.

Ne zaboravite da se djeca mogu osjećati uplašeno, iako to ne pokazuju. Zato ih ohrabrite da izraze šta osjećaju, te svakako ograničite količinu vijesti koju konzumirate pred njima, nemojte misliti da ne slušaju iako tako možda izgleda.

RT: Na koji način Vi ispunjavate vrijeme sa svojom djecom? Imate li sugestije u vidu online dostupnih sadržaja koji mogu inspirisati druge roditelje?

Dva različita uzrasta djece imaju različite potrebe i interesovanja i samim tim traže različite stvari i aktivnosti. Uglavnom se trudimo da ih uključujemo u kućne poslove, dosta se igramo, slažemo puzzle, čitamo slikovnice i knjige, često postavljamo zagonetke i pogađamo zagonetne predmete, crtamo, igramo razne igrice, a kad nam i to dosadi, jednostavno samo pričamo. Animacija mora da postoji, ali ne treba sagoreti u njoj. Imamo sreću da imamo veliko dvorište, tako da se veliki dio njihove energije istroši tamo, a njihova kreativnost tokom igranja dostiže maksimum. Isto tako, imamo i  ‘žute minute’ koje rješavamo crtanim filmom i pričanjem izmišljenih priča u kojima su oni glavni likovi. Teško je, ali istrajnost i nepokolebljivost prosto daju rezultate i olakšavaju ovo vrijeme izolacije.

Internet i televizija će mnogim roditeljima biti prvi izbor kako bi mogli organizovati svoj rad dok su djeca kod kuće. Što se tiče online dostupnih sadržaja, najvažnije je da sadržaj bude prilagođen uzrastu djeteta i da ima jasne poruke i neki cilj. Ako mlađe dijete koristi telefon ili bilo koji drugi elektronski uređaj koji je povezan sa internetom, umjesto Googla instalirajte pretraživače namijenjene djeci, kao što su KidRex.org ili Kiddle.co. Ti pretraživači  imaju bolje filtere za nepodobne sadržaje. Takođe,  ako ste djetetu dozvolili pristup YouTubu, predlažem korištenje YouTube for Kids verzije, jer, ako niste znali, korišćenje You Tuba nije preporučljivo za djecu mlađu od 13 godina. Uvijek treba imati na umu da je kvalitet onoga što djeca gledaju na ekranima na prvom mjestu.

Promjene koje su nas zadesile jesu velike, ali neće trajati vječno i veoma je važno da svi budemo strpljivi. Koristimo vrijeme koje konačno imamo za ljubav i porodicu, jer toga nikad nije previše.