Kad kroz riječ doživiš Boku

Boku nije lako dočarati. Ili je moramo doživjeti ili nam je neko pun ljubavi prema njoj mora prenijeti. Neko slikom, neko rječju, to je već stvar izbora. Dobra strana interneta je što možemo naći sve što nas zanima. E tako, u nasumičnim pretragama nabasate na Bokešku belecu. Ona piše. Piše o Boki, o Bokeljkama i životu, ljubavi, prenosi sliku riječima. Ko čita štorije i pjesme Bokeške belece, taj je Boku doživio na najslikovitiji način. Ma da zažmuriš tačno bi vidio kako se odvija cijela priča u toj staroj bokeškoj famelji.
Iza Bokeške belece stoji jedna Bokeljka. Krila se kaže, da vidi kako ljudi reaguju na djelo, a ne na lik onoga ko stvara. Naša sugrađanka Sandra Kostić je Bokeška beleca koja, kako ističe, najčešće stvara u kuhinji.
„Vjerovatno ljudi dok ćitaju moje priče i pjesme, misle kako ležim negdje pored mora uživam, a ne znaju da sve to najčešće nastaje pored šporeta. U momentu kad meni dođe ta inspiracija, sve se ostavlja i istog trena mora biti zapisano. Veliku zahvalnost dugujem svojoj porodici, mužu posebno jer ima razumijevanja. Tada sjedam pored šporeta, to je neko inspirativno mjesto, to nije niko očekivao“-kazala je Sandra gostujući u Radio suncobranu.
Motivišu je poruke podrške koje svakodnevno dobija od pratilaca na Instagramu i kaže da joj je bilo jako teško kriti da je ona ta koja stvara.
„Ljudi su i mene pitali da li znam ko se krije iza tog profila, teško mi je bilo vrdati. Sve je ovo krenulo spontano. Pisala sam sastav svojoj kćerki i samo mi je došlo. Zvala sam muža i rekla mu otvaram Instagram nalog i krećem da pišem. Boka ima nešto specifično u sebi. Da ljude prihvati, ima dušu, ljudi se brzo priviknu. Najupečatljivi komentar je gospođe koja je rođena Bokeljka ali 60 godina nije kročila u Boku, a da sam je pričama vratila u djetinjstvo i mladost i beskrajno mi zahvalila na tome“-kaže Sandra.
Kroz priče se protežu Ivo i Marija, dva lika koja opisuju nekadašnji život, ali i razmišljanja, a sve opet kroz šalu.
„To je specifičan bokeški humor. Znam da ovdje ljudi vole takvu vrstu škerce što bi rekli, tako su i nastali Ivo i Marija. Vidim da se ljudima to sviđa. Ivo i Marija prkose današnjem životu, komentarišu sve to. Cilj mi je da kompletnu emociju prenesem na ljude koji to čitaju. Ono što nisam očekivala, imam osjećaj da ono što sam ja doslovce osjećala u tom momentu osjete i ljudi koji pročitaju“-objašnjava beleca.
Na pitanje zašto je čekala tolike godine da dopusti svom daru da izađe na vidjelo, Sandra kaže da se to dugo, neprimjetno guralo pod tepih.
„Sve se to završilo na nekim sastavima i nagradama. Posebno mi je draga nagrada knjiga od Iva Andrića „Na Drini ćuprija“. Taj nedostatak se kad tad probudi i izađe na vidjelo. Najteže je prelomiti. Ljudi se boje neizvjesnosti“-kaže Sandra i dodaje da svako ko piše i stvara, potajno se nada da će jednog dana to držati u tvrdim koricama.
„Kad bi me neko pitao koji dio Boke najviše volim ko iz topa bih rekla da je to dio dje su Verige i dva peraška otoka koja su mi možda i najveća inspiracija“-objasnila je Kostić i istakla da budućnost ne planira već želi da ovu štoriju prepusti ipak vremenu i ljudima koji je prate.