„Ljudi i brodovi“ Siniše Lukovića – dug prema pomorstvu, Boki, precima i samom sebi

Piše: Dragan Popadić

Od njega danas nema boljeg poznavaoca pomorske istorije Boke. Kad se tome doda spisateljski dar, talenat da se u Internet šumi pronađu pravi putevi, te želja da se o tome i napiše knjiga – dobijamo sjajno štivo „Ljudi i brodovi“ autora Siniše Lukovića.

On to nije uradio zato što je lako, već zato što je teško, ili kako bi rekao jedan od njegovih junaka baron Banfild „Ako nije teško – ne interesuje me“. Iz knjige saznajemo devizu čuvene bokeljske porodice Tripković, koja je imala veliku brodarsku kompaniju u Austro Ugarskoj, kasnije i u Italiji, a koja bi mogla važiti za sve pomorce: „Učiti strane jezike i poštovati pomorce koji iz dalekih krajeva donose vijesti i vrijednu robu, njegovati prijateljstva, čak i ona koja na prvi pogled djeluju manje bitnima – čuvati ih i po mogućnosti unaprediti, voditi računa o sopstvenim poslovima, ali i poštovati one koji su ti pomogli time što ćeš im vratiti istom mjerom“. U jednoj rečenici toliko mudrih savjeta. Podsjeća malo na savjete Polonija sinu Laertu iz one priče o danskom kraljeviću.

Iz knjige saznajemo o Bokelju Miroslavu Štumbergeru, pioniru raketne tehnologije, koji je o raketnom motoru kao pogonu budućnosti sanjao prije zagonetnog Vernera fon Brauna, čija je raketa ljude i dovela na Mjesec. Svestrani Miroslav, koji je imao oko 500 patenata, između ostalog inicirao je i ispitnu stanicu za lansranje torpeda u Kumboru. Da li smo je baš morali srušiti zbog izgradnje rizorta posebno je pitanje. Možda je to mogao biti spomenik iz našeg vojno industrijskog nasljeđa? Siniša svoju šansu, da sačuva sjećanje na to, nije propustio. Kao što i lopovi nisu propustili šansu da pokradu značajan dio ostavštine ovog časnog oficira koji je toliko volio Boku, da je u Baošićima sagradio kuću. To je sad „Muzej starog kapetana“ jer je Opština Herceg Novi 2015. obnovila zaostavštinu ovog čovjeka renesansne širine – oficira, inženjera, inovatora, konstruktora, slikara, kolekcionara, istraživača i čuvara prošlosti ovog kraja.

Boka je dala mnoge zanimljive ličnosti, britkog uma i čestitog srca. Jedan od njih je i don Niko Luković. To je onaj čovjek iz istinite anegdote, koji je u Kotoru gospođi Ruzvelt rekao da je katedrala u Kotoru podignuta 300 godina prije otkrića Amerike. O znamenitostima Boke ovaj obrazovni sveštenik iz Prčanja govorio je ne samo gospođi Ruzvelt, nego i Nikiti Hruščovu, Naseru, Onazisu, Kalasovoj, i naravno Titu. To je onaj sveštenik koji je bio ispovjednik vođama pobune mornara u Boki. U mojoj poemi „Pobuna mornara“ scena u zatvoru ide ovako:

Veli njima Niko svešteniče

sa kojim se po Prčanju diče:

“Drugom sv’jetu idete nevini

vi ste srećni, ma da se ne čini.

Žrtvu vašu Bog će nagraditi

    sa njim ćete u raju vi biti”.

Taj događaj imao je veliki uticaj na ovog neobičnog sveštenika, naučnog radnika, kasnije i učesnika antifašističke borbe. Vrhunski intelektualac širio je ljubav među ljudima, zalagao se za ono što ljude spaja a ne razdvaja. A  to i jeste osnovna poruka hrišćanstva. Naravno, ako niste ostali samo kod Starog zavjeta, već ste okrenuli i koju stranicu Novog zavjeta.

Boka mnogo toga duguje ovom čovjeku širokog srca i otvorenih očiju. Možda i predlog da Siniša napiše i posebnu knjigu o životu svog znamenitog rođaka koga je odlikovala Austro Ugarska, Kraljevina Jugoslavija i socijalistička jugoslavija. Da je poživio, ubjeđen sam, odlikovala bi ga i Savezna Republika Jugoslavija, Srbija i Crna Gora i današnja Crna Gora. Jer, znate, treba imati harizmu, znanje i intelektualno poštenje da iz svešteničke odore poručite da „kanoni ponekad znaju biti pogubni za umjetnost“. O, kako nam nedostaju danas takvi ljudi!

Sportsko jedrenje je danas u Boki veoma razvijeno. Jedan  od pionira bio je Karlo Bauman koji se rodio u zimu 1914. u Zelenici. Iz tame istorije Siniša Luković nam donosi priču o evropskom prvaku sa šampionata starog kontinenta u Mađarskoj 1935.i desetoplasiranom na čuvenoj Olimpijadi u nacističkoj Njemačkoj 1936. Karlo je bio jedan od najsposobnijih stručnjaka za dubinsko ronjenje i teške podvodne radove. Ronio je na velikim dubinama, a stradao, gle paradoksa na dubini od samo 4 metra, nesrećnim slučajem, ne svojom krivicom. Na posljednji počinak 1954. ispratio ga je cijeli Split. Veličanstvena sahrana, poput one don Nika Lukovića u Prčanju. Za velikim ljudima ide velika povorka.

Manirom dobrih filmskih scenarista Siniša nam donosi priču o komandantu podmornice„Monge“ poručniku bojnog broda Rolan Morijou. Samo zahvaljujući njegovoj vještini i hladnokrvnosti teško oštećena francuska podmornica je uspjela da ispliva na površinu sa dubine od 70 metara. Dok posada, pred smrtnim časom, pjeva Marseljezu, Rolan i motoristi se ne predaju i na kraju uspjevaju u priči koju autor vješto plete, a koja zaslužuje filmsku ekranizaciju. Kraj priče je gotovo neshvatljiv, posada napušta podmornicu koja tone sa svojim komandantom. Luković prenosi posljednje riječi hrabrog oficira koji ne želi da napusti svoj brod: „Ovo je kraj našeg lijepog broda. Ispunili ste vašu dužnost, napustite podmornicu. Zbogom i neka vam je sa srećom“.

Riječi koje su gotovo doslovno ponovili 1941. Milan Spasić i Sergej Mašere o kojima autor, s pravom, piše sa divljenjem. I oni su izabrali smrt zajedno sa razaračem „Zagreb“ ne dozvolivši da padne Italijanima u ruke. Samurajski kodeks o kome u ovom vremenu alavosti i grabljivisti, slušamo sa zaprepašćenjem i nevjericom. I ponovo filmska priča, bez hepienda. Dvojica mladića na palubi, zagrljeni, okrenuti ka Lovćenu, aktivirali su detonator i otišli u istoriju. Podvig o kome se i danas predaje na većini vojno pomorskih akademija u svijetu.

Finim rukopisom Siniša donosi priču i o Božu Dabinoviću, najvećem bokeljskom brodovlasniku. On je brodove kupovao jeftino a prodavao skupo. Bokeljski Onazis je legenda  među svjetskim brodovlasnicima, a brodovima je po pravilu davao imena iz svog zavičaja – Boke Kotorske.

Drugi dio knjige posvećen je brodovima. Autor im je udahnuo dušu pa često imamo utisak kao da su živa bića. Interesantne priča o brodovima koji su plovili našom Bokom, od torpedne krstarice „Kaiser Franz Joseph I“ na čijoj palubi je 1889. potpisan ugovor izmedju austrougarske mornarice i Opštine Tivat kojom je mornarici ustupljeno zemljište za izgradnju Pomorskog arsenala, do savremenih brodova koje smo posljednjih godina imali priliku vidjeti u komšiluku.

Ovu knjigu možete čitati kao roman, filmski scenario, pomorsku enciklopediju, hroniku bokeljskih porodica ili interesantne pomorske priče. Kako god da je čitate ona je zanimljiva i poučna. Siniša Luković se time odužio Boki, pomorstvu, precima. A najviše se odužio samom sebi. Jer je pokazao da novinarstvo nije „pojelo“ pisca.

Dragan Popadić