Ljudi treba da biraju da budu srećni

Oni koji su uspjeli izvući se iz pakla zavisnosti, kažu da borba zaista liči na pakao. Još uvijek je previše onih koji posrnu i vrate se starim navikama. Zato je rijetka prilika razgovarati, makar na kratko, sa osobom koja je pobijedila sebe. Razgovarali smo sa Marijom Zogović.

Da li sam svjesna svoga pakla? Danas sam svjesna ali u trenucima kada sam ulazila u pakao, nisam ga baš bila svjesna. Prosto, nisam imala primjer propadanja. U to vrijeme droga se tek pojavila u kvartu u kojem sam živjela“.

Zabluda je da marihuana nije droga, ili da je „laka droga“. Ona je najčešće prva supstanca koju zavisnici konzumiraju, nesvjesni  da je u pitanja zabluda koja ih može koštati života. Psiholozi kažu da je prva droga najopasnija, bez obzira da li su tablete marihuana ili alkohol. Za Mariju je to bio alkohol.

Krenula sam sa alkoholom ali sam vrlo brzo sam se prebacila na marihuanu. To je period srednje škole. Bila sam odličan đak i bavila se sportom ali sam imala i previše energije, previše nekih strahova i…. Nekako, psihoaktivna supstanca se na to tlo zalijepila, pustila korijenje. Rasla je dovoljno dugo da me na kraju baci na sopstveno dno. Ali opet, tek kad sam to uvidjela onda je nekako počeo moj rast i moj oporavak. Počela sam da živim život onako kako treba“.

Tretiranje bolesti zavisnosti spada u veoma zahtjevne zdravsteno-psiho-socijalne poduhvate, te da se najveći broj zavisnika na tretman odlučuje tek nakon više godina konzumiranja. Presudni faktori za izliječenje su volja i motivacija zavisnika da se suoči sa problemom i prihvati da nije dovoljno samo da se ostavi supstanca već i da se promijeni sama ličnost i životni stil. Marijin primjer to potvrđuje:

Bilo je više trenutaka ali trenutak kad sam prvi put donijela odluku da moram nešto da uradim zbog sebe, to je kada su mi se ruke tresle od alkohola i kada nisam mogla zube da operm što neću popiti bocu alkoholnog pića. To je prva odluka za mene da moram nešto da uradim. Međutim, tada ustanova na Kakarickoj gori nije bila otvorena pa sam odlučila da odem u Kotor, u psihijatrijsku ustanovu iako nemam nikakav psihički problem“.

Da bi se u procesu rehabilitacije i resocijalizacije nešto postiglo zavisnik mora biti motivisan, svjesan problema u kojem se nalazi i imati jaku želju da iz njega izađe.

Vratila sam se starim navikama. Prosto, neke stvari se ne dešavaju kad ja hoću nego kad treba da se dese. Morala sam još malo da probijem sopstveno dno i da doživim očaj da bi iz tog očaja počelo da „raste cvijeće“. Moji prvi uspjesi se vezuju za ustanovu na Kakarickoj gori. Suočavanjem sa sobom, svojim greškama, strahovima, slabostima, manama počeli su da se ređaju uspjesi. Tako sam se vratila na fakultet i ako sve bude kako treba, u januaru bi trebalo diplomu da imam u rukama“.

Marija je na kraju poručila:

Moja poruka bi bila da ljudi biraju kao će da se osjećaju, da ljudi biraju da li će da budu srećni ili ne. Prema tome, neka odluče da budu srećni i neka idu u tom smjeru“.