Sada je Maša Radulović menadžerka korporativnih komunikacija u Luštici Development. Iza mlade, vrhunski obrazovane žene je odrastanje, sazrijevanje i školovanje u nekoliko država pa je i savladala četiri jezika – engleski, njemački, francuski i danski. Njena turistička priča je posebna zato što je počela vrlo rano:
„Rođena sam u Kairu, tata je bio diplomata i to je bila njegova prva misija. U Crnu Goru sam se vratila sa 4o dana tako da je prvo putovanje zaista, zaista, rano. U Taj isti Kairo sam se vratila nakon desetak godina da upoznam mjesto gdje sam čula prve zvuke i napustila ga kao beba. Sletjeli smo na tivatski aerodrom. Sudbina. Bilo je jako emotivno. Kairo nam je u genima“.
Otac je uz podršku i pratnju porodice nastavio diplomatsku karijeru. Svoja putovanja Maša dijeli u dvije faze: fazu odrastanja i sazlijevanja i samostalnu turističku fazu. Kopenhagen je bio grad u kojem je pohađala osnovnu školu, nakon toga Berlin, Amsterdam, Pariz. Mnogo iskustava i mnogo emotivnog bogatstva:
„Kopenhagen – Danska; ako postoji dijametralno drugačiji mentalitet od našeg onda je skandinavski. To je bio period malo duže adaptacije u pravo zato što su Skandinavci iako naizgled „hladni“, vrlo organizovani, za nas Mediterance bolno organizovani. Bio je to prvi susret sa jednim vrlo pragmatičnim pristupom životu. Sjećam se da mi je skoro šokantno bilo vidjeti starije ljude, penzionere da su među najaktivnijim na ulicama, parkovima, bioskopima. Dakle, život se za njih nastavlja ili bolje reći da je to potpuno nova faza života koju žele iskoristiti na pravi način, na zdrav pristup starijem dobu. Tada sam shvatila koliko je život velik, širok i da se ne završava onog momenta kada je ta „operativna“, karijerna, funkcionalna mladost već prošla.“
Naredne tri godine provela je u Berlinu, gradu koji se rijetko zavoli na prvi pogled, ali na drugi ili treći – sigurno. Maša ga je napustila da bi poslednji razred srednje škole završila u Podgorici:
„Jednostavno, nešto me je vuklo, bila sam željna zavičaja. Iako su mama i tata bili protiv da tako mlada samostalno živim, podržali su moju odluku. Razumijeli su moju samouvjerenost da ću studije završiti na najboljim fakultetima vani, postići rezultate koje jesam. Hoću da kažem da je potreba povratka u zavičaj ostala kako poslije Berlina tako i poslije Pariza u kom sam završila studije i radila u čuvenom Lorealu. Bila je ogromna privilegija tako rano biti eksponiran u “velikom” svijetu ali ja sam vrlo jasno znala gdje je dom.“
Prvo što upada u oči jeste broj mladih ljudi različitih nacija i kultura, svi u potrazi za životom u Berlinu. Grad je prostran, urban, mješavina svega i svačega. Njemačka prijestonica danas predstavlja jednu od najvitalnijih kulturnih tačaka Evrope. U razmaku od samo nekoliko decenija, lice Berlina koje se nama ukazuje sasvim je drugačije od onog kakvim ga pamte naši roditelji, ili njihovi roditelji posle Drugog svetskog rata:
„Berlin je prosto fuzija istorije i jednog svježeg, modernog svijeta koji je tamo pronašao svoj dom. Grad je kosmopolitskiji od Londona ili Pariza. Mislim da je to mjesto gdje svako može da primijeti tu širinu, boje, mirise i duh različitosti.“
Za Priz Mašu vežu najljepše uspomene. Tvrdi da taj grad nije tipična Francuska, da veliki gradovi mogu da opterete i istroše čovjeka a samo oni koji imaju dosta dobru finansijsku situaciju mogu uživati.
Pariske ulice su posebne:
„Pariz ima nešto toliko posebno na svojim ulicama koje prosto hrane oči, dušu, a sve ono što se vidi ili prođe kroz vas u 24 sata je bogatstvo za taj dan. U metrou primjetite toliku količinu ljudi, toliko cirkulacije, toliko života i onda kažem da sa jedne strane kao veliki grad optereti a sa druge, ako ga gledate šire, ispunjava. Zbog njegove istorije i promjena.“
Kada u krugu porodice razgovaraju o zemljama u kojima su živjeli, hrana je neizbježna tema a zaključak uvijek isti – treba konzumirati lokalnu hranu.
„Kad smo se vraćali, sve one stvari na koje smo se bili navikli te tri-četiri godine, nisu nam nikada nedostajale i nismo imali potrebu da nešto ponesemo sa sobom. Sada smo tu u Podgorici, Kotoru, Tivtu i trebamo živjeti i hraniti se u skladu sa okolinom.“
Kaže da bi mogla živjeti u skoro svakom gradu gdje je život ponese, pronašla bi ljepotu. Bilo gdje da je putovala i zašto putuje jeste činjenica da je čovijek u velikom ili drugačijem gradu, prosto nebitan a svijet mali:
„Koliko je lijepo osjećati se samo kao jedan broj, koliko duša i različitih priča ima. Ja zbog toga ustvari putujem jer sam i ja tada malo drugačija. Putujući shvatimo da je ono, u tom trenutku ozbiljno, teško, u stvari nebitno. Shvatimo koliko je sve to veliko a mi i naše brige mali. Ne treba preozbiljno shvatati ni sebe ni ostale. Treba imati opuštenost jer smo mali. Ista stvar mi se dešavala gdje god da sam u prirodi. Sličan osjećaj sam imala na Kubi, zemlji velikih kontrasta. Sa jedne strane bolno, bolno siromaštvo a sa druge bogatstvo duše svakog čovjeka tamo, kroz osmjehe, muziku, hranu. Nemaju mnogo ali to što imaju je prosto dovoljno da se zapitate – Bože, oko čega se sve mi sekiramo i pravimo dramu a nekim ljudima je dovoljno to malo što imaju. Možda je čak formula života – biti zadovoljan tim malim stvarima, porodicom, zdravljem, strašću prema lijepim momentima – zabavi, muzici, mirisima, onome što vas okružuje.“
Maša Radulović kaže da je „prava“ duša grada na pijaci, u lokalnim kafićima, pekarama, restorančićima. U Amsterdamu, dok je studirala, često bi joj turisti po centru grada smetali. „I onda se prosto izmjestite“, kaže Maša.
Jedno je biti turista a drugo stanovnik turističke lokacije kada izbjegavate centralna mjesta i nađete kutke poput pijace – nečega lokalnog sa šmekom:
„Nedavno sam bila u Maroku i ponovo osjetila bogatstvo ljudi i osjećanja. Zemlje Magreba su takve. Moja mama je odrasla u Alžiru te za naše prilike su mama i tata malo drugačiji. Ono što je na nju uticalo u tim formativnim godinama i posle kada se vratila u Podgoricu, jeste činjenica da je u ranom periodu bila izložena uticaju ljudima oko nje. To je ogromno bogatstvo.“
Maša je, na kraju poručila da je putovanje vid relaksacije i dovoljno je da samo vidimo koliko je svijet veliki. Kroz različite platforme možemo ući u neki ili nečiji drugačiji život:
„Treba maštati i povremeno izdvojiti jedan dio sredstava da se pođe bar u okolinu. Moj povratak je izuzetno značajan zato što sam upoznala Crnu Goru, posebno sjeverni dio i gostima toplo preporučujem taj kraj države. Ali, sa druge strane, naše primorje je toliko bogato i zanimljivo da sve mogu za jedan dan obići. Ta naša specifičnost je nezamjenjiva a svoja zemlja najmilija jer je dom.“