Milan Karadžić: Mladi glumci su prepoznali da je snaga ove predstave – emocija

Kultna predstava “Bokeški D mol“, jedna od najgledanijih crnogorskih pozorišnih predstava, do sada izvedena oko 130 puta, ovjenčana sa 4 Sterijine nagrade, obukla je sinoć svoje novo ruho vrativši mu stari, doduše, drugačiji sjaj.
Kompleks srednjovjekovnog ljetnjikovca Buća bio je adekvatan patinirani i pitureskni okvir za priču koja gotovo postala brend, a fizička blizina aktera i publike donijela je još intimniji doživljaj uz registrovanje svakog titraja na licima glumačke ekipe. Publika je predano, sa pažnjom i posebnim uvažavanjem prema onome što ova predstava znači za pozorišni život Tivta i Crne Gore, ispratila svaki minut dešavanja na sceni, sa gotovo obaveznim diskretnim brisanjem suza u jakim emotivnim scenama ove divne bokeške štorije.

Glumački ansambl rimejka „Bokeški D mol“ je imao odličnu i stabilnu okosnicu u iskusnim, ekspresivnim, gotovo nezamjenljivim akterima Mladenu Neleviću, Dejanu Đonoviću i Stevanu Radusinoviću a Dubravka Drakić je znalački, svedeno i filigranski, u finim nijansama, zaokružila težak i odgovoran glumački zadatak.
Mladi glumci su, iako možda opterećeni postignutom slavom i kvalitetom predstave i neminovnim poređenjima sa ranijom postavom, izbjegli imitiranje predhodnih rješenja i sa puno ljubavi i nove, svježe energije, na pomalo drugačiji način uspjeli da ožive likove koje su igrali.
Autorska muzika kompozitorke Irene Popović je nenametljivo i suptilno ispratila priču, postajući njen gradivni element, zamjenivši predhodnu od Rahmana i Madredeus koja je ponekad svojom snagom zasjenjivala izvanredne glumce i ovaj neodoljiv komad, od nekih pozorišnih znalaca, ocjenjenog antičkom tragedijom pročitanom na savremen način.

Šarm i emocija neprevaziđenog teksta Stevana Koprivice, ove ljubavne melodrame koja postavlja pitanja izbora i slobode pojedinca u istorisjki teškim vremenima, živjeće još dugo a bez magične poetike rediteljskog rukopisa Milana Karadžića, Bokeški D-mol sigurno ne bi bio to što jeste.

Nakon premijere, Milan Karadžić je podjelio sa nama svoje utiske.

Kakvu je to novu dimenziju dobila predstava u ovom rimejku i da li je bilo nekih intervencija u Vašem rediteljskom postupku ?

Bokeški d-mol je jedan fantastično dobar tekst koji je napisao Stevan Koprivica prije dvadesetak godina i tada smo ga i radili u Tivtu. Ta predstava je tada bila jako uspješna i gledana, od tada je prošlo dosta gostovanja i festivala. Ona se igrala prvih desetak godina mnogo više, kasnije manje, onda su došle razne izmjene a i maestralna Milena Dravić nas je, na žalost, napustila, i eto nakon godinu dana smo odlučili da napravimo rimejk. Stevov tekst je toliko dobar da je prosto šteta da ne nastavi da živi , posebno jer su danas rijetki ovakvi jaki savremeni tekstovi. Takođe , imamo i sjajne glumce u Crnoj Gori, naročito ove najmladje generacije koje izlaze sa Fakulteta dramskih umjenosti na Cetinju . Mogu reći da nisam radio neke specijalne intervencije u režiji. Meni se dopalo što je Neven Staničić dao predlog da igramo na maloj sceni, i to mi je bio izazov . Ovo je intimniji prostor gdje su glumci metar-dva od publike i onda je to sasvim jedna nova, fina dimenzija, to mi se jako dopalo kao i glumcima. Možda će za dvadeset godina opet neko da obnovi predstavu i mislim da ona treba da živi, jer ovo su ti komadi za sva vremena.

Da li nova generacija glumaca nosi taj senzibilitet koji je neophodan za uloge koje su im bile namjenjene ?

Mislim da nose . Sve generacije nose taj senzibilitet, bez obzira na modu, trendove, vrijeme, ali emocija je nešto neuništivo. To je nešto što smo tkali kroz ovu predstavu od prvog dana, takođe uz dobar humor i uz te male, ljudske živote istine. Emocija prije svega, to je snaga ove predstave.

Rimejk neke predstave ili filma je uvjek rizičan postupak jer su neizbježna poređenja i opterećenja predhodno urađenim. Da li ste zadovoljni načinom na koji su, uz Vaše instrukcije , mladi glumci oblikovali svoje likove tokom rada i koliko su one rasle i nadograđivale se tokom proba ?

Svaki novi glumac da neku novu dimenziju, drugačiju, jer ljepota s ne može upoređivati . Najvažnije je da su svi pristupili sa ljubavlju, željom, velikim angažmanom, i kreativnim i fizičkim. Trebalo je puno rada a skoro kompletna glumačka ekipa je prije podne bila na snimanju serije „Biser Bojane“ koju trenutno radim na Adi , da bi se uveče vraćali u Tivat na probe za predstavu. Naporno je bilo i umorni smo, ali smo ipak zadovoljni i raspoloženi.

Mislim da je ovo predstava koja će tek da živi, iako postoji opterećenje ranijom verzijom i ranijim velikim glumcima. Ali ipak su to su neki novi ljudi, sa novim osjećajima i normalno je da je dosta toga različitog na sceni. Ja sam se borio da se glumci ne isfrustriraju zbog svega toga, jer oni imaju pravo da igraju svoju novu predstavu i to se pokazalo kao dobro. Mislim da će se daljim igranjima sve utegnuti i da će se oni tek osnažiti i osjećati se u tim ulogama kao i svojoj koži. Svako nosi nešto samo svoje, autentično, to su mladi , sjajni ljudi, puni dobre energije i sa dubokom sviješću su se pripremali. Takođe i sa puno emocije su ušli u sve što je meni bilo vrlo dragocjeno, posebno u ovo današnje vrijeme kad je emocija malo potisnuta.

Jesu li i Vaše emocije proradile večeras ?

Moje su baš radile. I to me drži već nekoliko dana, još na probama. Kupi me predstava, glumci me osvoje, i ja uživam. Evo, još nisam vidio Steva Koprivicu da čujem šta ima da mi kaže.

Ja sam vidjela da briše suze .

Pa dobro, ne čudi me, on je vrlo emotivan i lak na suze.

Kako je muzika Irene Popović „legla“ u ovu priču ?

Ona je napravila sjajnu muziku, fantastična je, izvrsna. Presnimiću je i slušati dok budem čitao i spavao.