Milica N. Popović: Autentičan ples je u svakom od nas

Rođena Beograđanka, Milica N. Popović za svoj je mali raj izabrala selo Klinci na Luštici, gdje često „biježi“ iz historijskog centra Firence za koju je posao konzervatorke i restauratorke srednjevjekovnih rukopisa i knjiga veže već 26 godina. Svoju esenciju izražava kroz ples, kojim se poslednjih godina bavi i kao licencirani plesni terapeut.

S laganim osmjehom na usnama, Milica N. Popovic već na prvi pogled odaje utisak osobe koja je predata kreaciji. Iz načina na koji hoda, kao da pleše sa samom sobom i podlogom po kojoj gazi, nije teško naslutiti da je ova lijepa 50-godišnjakinja „uhvatila“ način da i sama pristane na ono što je nauka odavno dokazala- da je sve, i da smo svi, samo energija koja se bez prekida kreće u neprestanoj interakciji.

Milica je profesiji tehnolog, po vokaciji konzervator i restaurator srednjevjekovnih knjiga, a po duhovnom putu koji je izabrala plesni terapeut. I, kako sama kaže, bez prekida u pokretu, u želji da svoje spoznaje podijeli sa svijetom. Već tri godine je licencirani plesni terapeut po metodi Maria Fux.

Milicu je iz rodnog Beograda život početkom 90-ih odveo prvo u Njemačku, a zatim u Italiju. Beogradske prijateljice inicirale su njen profesionalni put, otkrivši joj školu srednjevjekovnog poveza knjiga u Firenci. Već od prvih učeničkih koraka, Milica je s oduševljenjem shvatila da je put koji joj se otvara prilika da uveže želju za kreacijom sa saznanjima koja je kao tehnolog stekla tokom klasičnog obrazovanja na Univerzitetu u Beogradu. Osim veoma uspješnom laboratorijom u Firenzi, Milica se može pohvaliti i pedagoškim radom kao predavač restauracije na Academia Brera u Milanu.

„Od početka sam prepoznala da je restauracija knjiga nešto što će spojiti moju manualnost i moju kreativnost. Kockice su polako počele da se sklapaju i sad je već više od 20 godina od kada postoji moj atelje-laboratorija L’incunabolo u Firenci. Zahvalna sam što imam priliku da radim na divnim stvarima, na divnom materijalu već dugo godina. Radila sam na 30 tomova Galilea Galilei i njegovih saradnika, naučnika iz te epohe, i to je, mogu reći, bila inicijacija mog poslovnog puta. Krenula sam sa više tačke, bilo je zaista jako, jako naporno proći kroz to vatreno krštenje, ali sam uspjela. To mi je kasnije otvorilo vrata za sve ono čime se danas bavim,“ sa zahvalnošću ističe Milica.

Građa Istorijskog arhiva u Kotoru i brojnih drugih arhivskih zbirki u Boki Kotorskoj je u veoma nezavidnom stanju. Na pitanje da li misli da ju je na Lušticu, u koju se zaljubila kada je prvi put ugledala fotografije sa ovog poluotoka, možda dovelo i profesionalno poslanje, Milica odgovara:

„Ja bih zaista svim srcem željela kada bih mogla da budem na službi i ovdje u Boki, kada bih mogla da doprinesem očuvanju baštine. Zaista sam na raspolaganju- ako želite, iskoristite me. To sam rekla i mom rodnom gradu. U svakom momentu sam raspoložena da vam pomognem svim instrumentima koje sam primila kroz sve godine svog profesionalnog života.“

Što je Milicu privuklo Luštici?

„Luštica je zaista jedno magično mjesto. Ovdje sam našla duboki kontakt sa prirodom, sa svim onim što mi na neki način nedostaje u gradu gdje živim. Ja u Firenci živim na zaista divnom mjestu, Ponte alle Grazie u centru grada, ali kontakt koji na Luštici imam sa prirodom je zaista vrlo moćan. “

Konekciju sa Lušticom, gdje je prije nekoliko godina završila rekonstrukciju 300 godina stare kuće pretvorivši je u svoju malenu oazu, Milica duguje prijateljici koja joj je početkom 2000-tih poslala email sa fotografijama prelijepih roze stijena i smaragdnog mora. Milica nije mogla odoljeti, pa je sa prijateljem iz Italije došla da upozna prostor koji ju je ostavio bez daha. Odlučili su da kupe staru kamenu kuću i krenuli u potragu. Prvi pokušaj da to i ostvare nije uspio, vlasnik se predomislio, ali Milica mu je danas zahvalna, jer da nije bilo tako, ne bi svoje snove smjestila pod krov gdje sada uživa u svakom detalju koji je znalački interpolirala u jednostavnu arhitekturu kuće iz 18.stoljeća.

„U prizemlju, gdje je danas jedna moderna kuhinja, živjele su krave, na spratu je boravila porodica, a na potkrovlju su čuvali sijeno. Ja sam kupila tu kuću, koja je tako stojala još skoro 15 godina, nakon čega sam odlučila da je renoviram. I sada je ovo moj raj na zemlji. Ovdje zaista mogu da uđem u kontakt sa samom sobom, sa tišinom koja je u meni i koja je oko mene, i sa svim onim što živi oko mene. Uključujući i šakale.“

Milica je u svakom detalju očuvala sklad prostora koji je izabrala za svoje mjesto mira i odmora, potrudivši se da ne poremeti prirodu i zatečene antopogene elemente kulturnog pejzaža koji ju je privukao upravo svojim skladom. „Trudila sam se da ne poremetim duh ove kuće, ali sam joj povratila život sanirajući je, oplemenjujući je sa određenim detaljima. Konstrukcijski, kuća je ostala kamena, uz upotrebu metala i drveta, što su moji omiljeni elementi. Ništa od sačuvane originalne arhitekture nije izmijenjeno, i mogu da kažem da je kuća veoma harmonična, bar se ja ovdje tako osjećam. “

Kao što se kreću pčele koje su u oknu Miličinog prozora sagradile veliku košnicu, kao što vjetar pokreće lencule na metalnoj konstrukciji koja pravi hladovinu na teraci s pogledom na ulaz u Boku, kao što se kroz zrak širi miris čaja od mente iz malog đardina, tako je i Milica prije 15 godina prigrlila plesnu tehniku, koja nas kroz pokret povezuje sa nama samima i svime što nas okružuje.

„U pitanju je metoda plesne terapije kojoj je osnove dala Maria Fux, plesačica iz Buenos Airesa, koja sada ima 97 godina, i koja fizički pleše sve manje i manje, ali pleše prema drugoj dimenziji. Prvi susret sa Marijom i njenom metodom doveo me je do spoznaje da sam ja imala potpuno apsurdnu ideju o tome što je zapravo ples. Upravo ples koji sam osjećala da imam u sebi je ono što je Maria pretvorila u metod, koji je zapravo vid lične transformacije preko plesa, što je zapravo autentičan pokret. Naše tijelo je prirodno predisponirano za kretanje. Sve ono što vremenom, kroz različita životna iskustva, akumuliramo u tijelu, što uđe u memoriju tijela, stalno komunicira sa nama i našim okruženjem. Nekada zaboravimo da se sve kreće, da je i sama priroda u stalnom pokretu, pa se suzbijena iskustva u nama kristalizuju, pri čemu zaboravimo da koristimo određene djelove tijela, što povremeno prelazi u ono što zovemo bolest. Ovaj metod nas podjeća na to da je ples dostupan svima, da sve oko nas pleše, da ima svoj pokret i ritam. Mi, u simbiozi sa svim tim, nalazimo svoj autentičan način ekspresije. Za mene lično, ples je bio jedan od spasitelja koji mi je vratio smisao za život u delikatnom momentu kada više nisam osjećala svoje tijelo. Dogodio se ples, od tada je prošlo više od 15 godina da ni na trenutak nisam prestala da plešem.“

Milica ples smatra jednim od najznačajnijih instrumenata koji joj omogućava ekspresiju onoga što je njena ličnost i njena esencija. Inicijalno nije imala ideju da će doći u situaciju da i sama bude angažovana kao plesni terapeut, htjela se kroz ples baviti vlastitim tijelom i dušom. I tako sve do dana kada je njen učitelj, na koga se usmjerila nakon što ju je Maria Fux inicirala za praktikovanje ove metode- Pio Campo primijetio da je Milica došla u fazu kada i sama može da dijeli umjeće autentičnog plesa, što sada veoma posvećeno radi. Diplomirala je prije tri godine, sada je licencirani plesni terapeut. Shvata to kao svoje poslanje da pomogne što većem broju ljudi na njihovom putu ka sretnijem i zdravijem životu.

Specifičnost ove plesne metode, koja je zapravo plesna terapija, je u činjenici da svako od nas može plesati, pa čak i ljudi koji su vezani za krevet. Dovoljan je pokret jednog prsta, objašnjava Milica, da kroz taj pokret izrazimo cijele sebe. Ima veliko iskustvo u radu sa starim osobama, slijepima i slabovidnima, te drugim vunerabilnim grupama ljudi koji svi do jednog benefitiraju iz iskonskog kontakta sa samima sobom.

Milica se nada da će u narednim godinama biti u prilici da i u Boki, a u Beogradu joj je to već pošlo za rukom, širi spoznaju o plesnoj terapiji. „Želim, zapravo, gdje god da se nađem, gdje god fizički boravim, da podijelim svoje spoznaje sa svima onima koji žele da prime ovo iskustvo. Kao što sve u prirodi pleše, tako može plesati i svaki čovjek, čak i onaj koji nije u mogućnosti da to fizički izrazi. Dovoljan je treptaj oka, pokret jednog prsta, da izrazimo svu ljepotu plesa koji imamo u sebi.“