Miomir Abović : KOGA JE, ZAPRAVO, OTPUHALA/ODUVALA “OLUJA”

„Dvadeset i četiri su godine od akcije hrvatskih vojno-policijskih snagâ kojom je pod pravno-državni okvir Republike Hrvatske vraćena teritorija kojom su od 1991.-1995. upravljali pobunjeni Srbi, etnički koncentrisani u tom dijelu Hrvatske: teritorija tada poznata pod nazivom Republika Srpska Krajina“, piše u autorskom tekstu Miomir Abović.„Akciji hrvatske vojske i policije prethodilo je- iracionalno, i nama običnim smrtnicima, svjedocima tih dešavanjâ, i dan danas neshvatljivo odbacivanje- od strane liderâ krajiških Srbâ- međunarodnog plana Z4, plana koji je Srbima koncentrisanim u tom dijelu  Hrvatske bio garantovao široku autonomiju u okviru Republike Hrvatske. Mogao bih se vratiti još ranije, u 1991. godinu, i ponuditi svoje viđenje onoga što se tada desilo na dijelu teritorije Republike Hrvatske na kojem su Srbi bili dominantno etnički grupisani, i koji će u godinama od 1991.-1995. biti poznat pod nazivom Republika Srpska Krajina. To, međutim, nije intencija ovog članka.

I dvadeset i četiri godine od “Oluje” svakog 5. avgusta- na dan obljetnice ovog događaja- svjedoci smo istog scenarija: riječ je o mobilizaciji nacionalne energije sa obje strane- i hrvatske, i srpske. Nije to nikakvo čudo, naprotiv; još od 1995. svi smo znali da će biti tako. Dakako, ta mobilizacija nacionalne energije temelji se na potpuno suprotnoj motivaciji: kod Hrvatâ na apoteozi ratne pobjede i oslobođenja dijela svoje teritorije, a kod Srbâ na lamentu za svojim ubijenim i protjeranim sunarodnicima. Motivacija za mobilizaciju nacionalne energije kod Hrvatâ i Srbâ na obljetnicu „Oluje“ dijametralno je suprotna, ali rezultati i posljedice te motivacije su isti- potpuno odsustvo napretka u hrvatsko-srpskim odnosima: odnosima koji nikad u istoriji nisu bili lošiji. Fenomen imanentan tom odsustvu napretka u hrvatsko-srpskim odnosima je kontinuitet u vršenju vlasti onih političkih elitâ- i u Hrvatskoj, i u Srbiji- kojima ovakva mobilizacija nacionalne energije i aktuelni odnosi između hrvatskog i srpskog naroda očito u potpunosti odgovaraju.

Postavlja se sljedeće pitanje: kakve bi morale biti hrvatske i srpske političke elite da „Oluja“ i za Hrvate i za Srbe- sporo i teško, ali ipak postupno i korak po korak- počne gubiti onaj smisao koji ima sada, kako bi, konačno, hrvatsko-srpski odnosi suštinski mogli krenuti uzlaznom putanjom? Hrvatske političke strukture- barem onaj dio njih koji se politički legitimišu kao ljevičari i pristalice političkog centra- morali bi u tom slučaju priznati da je razdruživanje Hrvatske od SFRJ 1991. godine bilo praćeno brojnim elementima i motivima ustaške provenijencije, što je kod hrvatskih Srbâ nužno izazvalo reminiscencije na ustaške jame i logore iz Drugog svjetskog rata i- sukladno tome- strah da bi se ti užasi mogli ponoviti. Drugim riječima, te hrvatske političke strukture trebalo bi javno da saopšte činjenicu da je tadašnje hrvatsko rukovodstvo  razdruživanje Hrvatske od SFRJ moralo sprovesti mnogo opreznije, strpljivije i „mekše“: uz neuporedivo veću razinu tolerancije i spremnosti na dijalog sa tadašnjim predstavnicima hrvatskih Srbâ. O potrebi da se hitno istraže svi zločini pripadnikâ hrvatskih vojno-policijskih snagâ počinjenih u toku „Oluje“ i da se stvore uslovi da se izbjegli Srbi vrate u svoje domove već je suvišno i pričati. Sa druge strane, srpske političke strukture- barem one koje ozbiljno plediraju da nešto mijenjaju nabolje u duhu svog naroda i u hrvatsko-srpskim odnosima- morale bi javno reći da je manipulacija iz Beograda sa (opravdanim) bojaznima hrvatskih Srbâ od ponavljanja zločinâ iz vremena NDH- manipulacija sublimirana u rečenici koju smo često slušali 1990. i 1991. da „ako se Hrvati otcijepe od Jugoslavije, Srbi iz Krajine imaju pravo da se otcijepe od Hrvatske“- rezultirala ogromnim zlom po hrvatske Srbe (ali i po Srbe uopšte). Te potencijalne srpske političke strukture trebalo bi- makar i danas kad to više nema onaj značaj koji je imalo 1991. godine- da otvoreno kažu da hrvatski Srbi  nisu imali nikakvo pravo da se otcijepe od Republike Hrvatske i da su rješenje svog statusa morali tražiti isključivo u okvirima Republike Hrvatske, u dijalogu sa predstavnicima hrvatske vlasti. A tek o nužnosti da predstavnici krajiških Srbâ prihvate međunarodni plan Z4 da i ne govorim.

Dakle, za pokretanje hrvatsko-srpskih odnosâ sa mrtve tačke nužni su kompromisi sa obje strane. I to ne bilo kakvi kompromisi, nego radikalni, suštinski, bolni kompromisi. Da li su ti kompromisi realni? Ja lično ne vjerujem u takav razvoj događajâ u hrvatsko-srpskim odnosima; na Balkanu oduvijek je politički bilo mnogo  profitabilnije podgrijavati međunacionalnu i međukonfesionalnu mržnju i tako opstajavati na vlasti. Tako je i hrvatskim i srpskim političkim elitama mnogo lakše da, kroz proslavu „Oluje“ i „Oluji“ sličnih obljetnicâ, prikriju svoju posvemašnju nemoć i nesposobnost u borbi protiv korupcije i kriminala, da prikriju nesposobnost da poprave kvalitet života svojih građanâ- te žalosnu činjenicu da svake godine i iz Hrvatske i iz Srbije na Zapad emigriraju hiljade školovanih mladih ljudi- nego da otvaraju i suštinski rješavaju delikatne međunacionalne probleme i sporove. Ili, ako hoćete da napravim usporedbu sa Crnom Gorom: vjerovatnoća da- u doglednom vremenu- neka hrvatska ili srpska politička struktura krene putem suštinskog kompromisa sa onima drugima direktno je proporcionalna vjerovatnoći da neki visoko pozicionirani funkcioner DPS-a (ili član nekog opštinskog odbora DPS-a) u nekoj situaciji javno postavi pitanje ko je bio predsjednik Vlade Crne Gore u vrijeme agresije na Dubrovnik ili deportacije Bošnjakâ u Republiku Srpsku 1992. godine.

Na kraju, vratimo se pitanju iz naslova ovog članka: koga je otpuhala/oduvala “Oluja”? “Oluja” (i sve ostale balkanske oluje) otpuhala/oduvala je sve one normalne ljude u hrvatskom i u srpskom narodu, ljude koji su smatrali da sporove- i one najteže- treba rješavati mirnim putem, bez nasilja i prolivanja krvi. Ti normalni ljudi danas su na društvenoj margini i/ili ih je oluja otpuhala/oduvala negdje na Zapad da se nikad više ne vrate na rodnu grupu. A bez njih- i to je sve očitije kako vrijeme prolazi- za nas koji smo ostali ovdje i običan vjetrić, a kamoli oluja, predstavlja veliku opasnost po biološki opstanak“, ističe se u tekstu Miomira Abovića.