Mirko Ilić : Dizajn moj nasušni

40 tak godina živi i radi na Menhetnu. Klijenti su mu Wall Street Journal, Washington Post , Sony music, Nike, Warner Bros. Radove mu izlažu Smithsonian Museum, MoMA u New Yorku, SFMoMA u San Franciscu. Predavao je na Cooper Unionu s Miltonom Glaserom i na School of Visual Arts u New Yorku. Vlasnik je Studija za grafički dizajn, 3-D kompjutersku grafiku i filmske špice, u srcu NY. Njegovo ime je Mirko Ilić i imali smo čast da razgovaramo sa njim.

Vaš rad je obojen antiratnom estetikom , borbom za toleranciju, političkom i socijalnom angažovanošću. Koliko Vam je bitna provokacija ?

Ja stalno provociram, pa i sada dok radimo ovaj razgovor. Ja volim provokaciju jednako kao i stvaranje u posljednjem trenutku , kroz paniku. Ta stiska sa vremenom kao i želja da se dodirnu nedodirljive teme i dileme , da se priča o zabranjenom- daju mi polet, fokusiraju mi energiju i uvjek nekako dobijem nivo više, prevaziđem se u interptretaciji. Male provokacije su mi jako drage , ne znam ima li ikakave veze to što mi je otac bio vojno lice, ali imam prosto potrebu da provociram vlast i moć.

Da li Vam cenzura bude dobar izazov za pronalaženje novih metafora ? Da li je dobar način da nadmudrite sistem taj što uvjek nudite dvostruka značenja i poruke ?

Mislim da svaki dobar film ili knjiga ima višeslojno značenje. U zavisnosti od naše zrelosti ili iskustva , shvatićemo poruke više ili manje.Tako je radio čuveni Dizni , uvjek je imao slojeve kako za djecu tako i za roditelje. Što je društveni sistem represivniji, rješenje ilustracija mora sadržati više značenja tako da jedna grupa čita jednu poruku, druga drugu i td. Što se nekad zvalo –čitanje između redova. E, to je vrlo važno.

Kako su nastali značajni radovi posvećenim žrtvama fašizma kao i onima iz terorističkog napada 11. septembra ?

Ja skoro nikada ne radim stvari za sebe, to ne volim .Volim da mi daju zadaću, rok, dimenzije itd. Tog 11. septembra sam lično video prvi avion koji je nisko preletio preko mene i zabio se u toranj. U prvi mah pomišljam da se snima film i pitam se kako su izveli taj trik . Poslije 10 minuta shvatam čemu prisustvujem. Nakon par nedjelja agonije koja me je pogodila kao i cijeli svijet, shvatam da je tada zapravo predamnom stradalo 150 ljudi, da sam ja lično gledao da oni ginu a da to nisam odmah shvatio. I tada odlučujem napraviti ilustraciju “Still standing” koja prikazuje ta dva nebodera sagrađena od jednakog broja poginulih ljudi i taj rad stavljam negdje na stranu.

Kada sam kasnije držao predavanja i radionice o plakatima u umjetničkim školama i objašnjavao učenicima ovu moju situaciju i taj poriv da se nešto jednostavno nekad mora uraditi , pokazao sam ovu ilustraciju. Nakon toga su me zvali iz Memorijalnog centra “11. septembar” da im doniram plakat koji su vidjeli na sajtu a sve to zato što je majka jednog od učenika zapravo radila u Centru a on joj je sve ispričao. Naravno da sam im dao plakat i sva prava i to je primjer kako se to spontano i neplanirano desilo.

Ovu drugu priču oko Auschwitz Jewish Centra sam planski radio. Inače, sarađujem sa desetak židovskih organizacija po svijetu, kao i sa raznim institucijama koje brinu o mnogim diskriminisanim grupama . Za sve njih radim besplatno , onda se osjećam bolje, važnije i ispunjenije i mogu malo mirnije spavati.

Sigurno ste ponosni na seriju izložbi “Tolerance Poster Show“ gdje okupljate najuticajnije grafičke dizajnere svijeta ?

Ja sam samo organizator , nisam učesnik sa svojim radovima , ali sam jako ponosan što se uključilo 25 zemalja na 50-tak izložbi i puno mi znače jer svi radimo iz entuzijazma , izložbe su na otvorenom , na ulicama, puno ljudi ih vidi. Nedavno smo bili u UAE, Turskoj, Mađarskoj, a prije dvije godine smo bili i u Crnoj Gori.

Pa i naša zemlja je tada imala i svog predstavnika, dizajnera Srđa Dragovića. Tako da su se na toj izložbi našli radovi od Glejzera do našeg Dragovića.

Tako je, ali ne znači da su manje bolji oni dizajnera za koje se nije čulo van njihovih sredina . Ja recimo smatram da je Boris Bučan iz Zagreba u plakatu bolji od samog Miltona Blejzera. Jedino što Milton živi u NY.

Kako se izgradio vizuelni identitet Vašeg rada ? Koja je to vrsta estetike koja Vas čini posebnim ?

Meni je u svemu tome najvažnija igra , igra koja je naravno u funkciji nečega. Kada sam radio nešto važno, kao npr. logo za Aušvic centar, nisam ga mogao izraditi kako bi se njime pravio važan ili ganjao nagrade morao sam ga osmisliti da bude sve decentno , mirno , tiho, po bojama po izgledu. Skoro da sam morao sebi glasno reći – Stišaj ! Prosto sebe morate natjerati da budete minimalistički . E, tu je igra o kojoj govorim na početku malo drugačija. Znači, najvažnije u svemu je igrati se kroz svoje stvaralaštvo ali poštovati pravila igre

Kad ste se zasitili rada na prostorima bivše Jugoslavije gdje ste dosegli sve vrhove, krećete u New York kao vrlo mlad i već u prvoj nedjelji boravka ste dobili ponudu da radite za naslovnicu Time. Jeli to produkt dobre fuzije Vašeg mentalnog sklopa sa neospornim talentom ili ima i trećeg faktora?

Talenat je manje važan a zanimljiv je jer vas vuče sat vremena duže sjediti i raditi. Ali posle talenta je važna upornost, rad, vjerovanje u sebe.

Trebalo je ipak i hrabrosti i drskosti kucati na glavna vrata, poput vrata Miltona Glejzera. I to u 20. godini života.

Ja mislim da uvjek treba počinjati od vrha, a život će vas sam gurnut prema dole. Meni je puno draži taj put, nego kada se penjete po piramidi i gotovo dođete do vrha, a onda vas udari nekakav srčani udar. To bi bio veliko razočaranje . Ja sam uvjek bio izuzetno ambiciozan , za neke u najnegativnijem smislu te riječi . Uvjek sam želio sebi samo dobro i zato što sam, iz nekog nepoznatog razloga, uvjek sebi bio drag. Biti sebi drag je jako važna stvar.

Dakle, mentalni sklop i tip ličnosti su vrlo bitni .

Vrlo je teško voleti druge ako ne volite sebe . Možete lakše razumjeti što drugi hoće i žele i lako je poželeti drugom nešto lijepo . Važnije je ipak da shvatite što vi lično hoćete , da želiti najprije sebi dobro , da poštujete i volite svoje potrebe. Dakle , voleti sebe je neophodno ali ne u smislu narcisoidnosti . Ja sam i otišao u Ameriku da bi napravio to što jesam napravio, mada ima još toga što nisam sasvim uspio. Otišao sam u tu Ameriku baš zato da ako se ništa od planiranog ne desi, barem ću znati da sam probao . Najvažnije je probati . Kad gledam svoju prošlost vrlo teško sebi opaštam stvari koje nisam uradio. Za ono što sam napravio, čak iako je ispalo vrlo loše i glupo, ne zamjeram sebi jer sam pokušao, ali me ono što nisam probao i pokušao – i dalje grize.

Vrlo brzo ste se dobro pozicionirali u oblasti grafičkog dizajna i radili brojne ilustracije za nedjeljnike i dnevne novine poput Time, The New York Times , The Wall Street Journal, The Washington Post i dr. a bili ste i art director mnogih uglednih izdanja. Da li je Vaš najveći uspjeh bio to što je Vaša ilustracija na Time-u bila bez naslova , što je bio presedan ?

To jeste presedan, ali to nije moj najveći uspjeh. Moj najveći uspjeh tek dolazi.

Znači li to da još nemate svoje savršeno djelo ?

Nikad nemate savršeno djelo. Kad bih ja napravio svoje savršeno djelo, više ne bih ni radio. Jer zašto raditi dalje kada je bilo savršeno zadnji put.

Da se osvrnemo na tu naslovnu stranu koja je govorila o sukobu Amerikanaca i Francuza u Kanadi . Kako je došlo do toga da Vi imate svoju potpunu ilustraciju na naslovnoj stranici uglednog lista i to bez ikakvog teksta oko nje  ?

Zato što sam ja uporan i sebi zadam male zadatke, kao neke stilske vježbe. Kada se pitam kako bi to izgledalo da nema ovog ili onog . Kao kad u kuhinji hoćete da napravite sarmu , ali bez kupusa. Samim tim što ne idete po receptu , lako izmislite nešto novo, drugačije. Mene onda zanima kako da sa što manje elemenata napravim to jelo.

Šta su Vam rekli tada u redakciji Time-a?

Najvažnija stvar je bila da li su to objavili ili nisu, a ne šta su rekli . Postoje izuzetna djela, slike, kompozicije koje nikad nisu objavljene , one dakle kao da i ne postoje. Ako vas ne objave vi zapravo niste do kraja završili svoj posao. U Americi kažu da vrijedite koliko vrijedi vaš klijent . Ne možete biti bolji od klijenta , možete ga probat nagovoriti ali na kraju krajeva klijent odlučuje. Pregovaranja su tu vrlo važna stvar, mnogo važnija od bilo kakvog talenta.

Na koje radove u karijeri ste najponosniji, koje ističete ?

Drugi su to izmislili. Moje vrijednosti su uvjek bile vrlo jednostavne i prave, mada ću možda sad zvučiti arogantno. Kada sam imao raditi vrlo važnu stvar za sutra a uveče bi upoznao neku predivnu damu, ja sam se uvjek odlučivao biti sa njom a ne raditi posao. To je rezultiralo da sam neke od radova crtao u zadnji tren po nečijim kuhinjskim stolovima rano ujutro, po pohabanim platnima izguljenih ivica. Izmišljao sam nešto u cajtnotu jer nisam na vrijeme radio i bilo je veselo. Nekoliko takvih radova završiloje u izuzetno uglednim galerijama .

Mislite li tu na ona svoja djela koja su u stalnoj postavci čuveng Muzeja savremenih umjetnosti MoMA u NY ?

Tako je . Mislim da je to zato jer se u radovima osjetila ta neka posebna energija koja je bila u meni , kao u ovom slučaju koji sam opisao, jer meni je ujutru u tom tuđem stanu bilo izuzetno lijepo i to se reflektiralo na radove. Meni je ta vrsta kalkulacije uvjek bila korisna. Raditi , raditi i samo raditi je relativno jednostavno, ali uživanje u onome što radite i uživanje u životu se reflektira u vašem stvaralaštvu.

Kako branite Vaš čuveni koncept “kreativne lijenosti” koji podrazumjeva 8 sati razmišljanja a 2 sata rada ?

Zato što vjerujem da ako buljite u platno non stop , vi ne možete ništa novo napraviti jer startate uvjek isto i ništa vas ne puni izvana. Osam sati razmišljanja- to nije samo sjediti i skicirati, to je i odlazak u park, u kino, gledanje TV, šetnja, druženje . I onda se neke čak i glupe a ipak korisne stvari dese i padne vam na pamet neka ideja, nešto novo vidite u nečemu običnom i svakodnevnom , jer zapravo stalno razmišljate .

Jer stalno imate u glavi projektni zadatak ?

Tako je , ja sve vrijeme mislim i meni je sve zadatak. I kad ga nemam, ja ga izmislim , jer mi je drugačije dosadno .
Tako je, ali ne znači da su manje bolji oni dizajnera za koje se nije čulo van njihovih sredina . Ja recimo smatram da je Boris Bučan iz Zagreba u plakatu bolji od samog Miltona Blejzera. Jedino što Miltom živi u NY.

Da li je Vaša priča započela od crtanja Djeda Mraza na parketu sobe i maminog otkrivanja Vašeg vanserijskog talenta ?

Da, imao sam tada 3,4 godine i nacrtao sam ga kredom po parketu a najveći uspjeh tada mi je bio što nisam dobio batine zbog toga . Onda mi je bilo jasno da sam uradio nešto dobro.

Kad ste malo stasali angažuju Vas Vijesnik, Polet, Start idr. Radili ste i slike za omote LP ploča poznatih jugoslovenskih grupa. Kome se to sve dopadao Vaš pristup ilustraciji ?

Radio sam za mnoge popularne rok i pop sastave sa ovih prostora od Bijelog dugmeta, Azre, Prljavog kazališta do Novih fosila i Srebrnih krila. Nema broja.

Kako je videti svoju ilustraciju na poštanskim markicama za UN ?

Uvjek sam želio u životu radit nešto na šta će ljudi pljunuti a poslije zalijepiti da se vidi , kao pare harmonikašu.

Da li je tačno da je prva ideja koja Vam dolazi nakon čitanja teksta za koji radite ilustraciju, često i najbolja i da ako se taj proces produži, problem su veći ?

Prva ideja je najbolja jer je tu , prisutna je, ali ne mora da znači da je najkvalitenija . Zatim ima situacija kad pokušavam biti pametan i produžavam stvaranje što nije uvjek dobro . Onda kombiniram više stvari i to bude korisno za određenu priliku ili trenutak a nakon toga se ne divim uvjek tom radu. A treća mogućnost je stvarati veću tenziju čekanjem do isteka roka.

Vi izgleda baš volite taj konflikt sa vremenom. Je li Vam to izazov ?

Ja volim da sam nervozan , da radim nešto u zadnje vrijeme, da imam paniku, jer tada imam veći osjećaj da sam živ , da mi je stalo. I onda u toj panici koju ste sami sebi napravili se uvjek nešto desi , uvjek vam izleti nešto novo, što vam se u normalnim okolnostima ne bi pojavilo i onda na kraju svega pitate sebe, kako sam ovo uopšte završio .

Da li zato volite da radite editorijale kad je rok vrlo važan ?

Da, jer meni je najgora kazna da mi se kaže- radi pa kad završiš javi se. Ja bi onda svaki dan mislio da mogu bolje nego juče . Ja bih onda mogao raditi jedan plakat do kraja života.

Zašto ne volite svoje radove nakon nekoliko dana od kada ga završite ?

Zato što tada vidim svaku grešku koju sam napravio. Najgore mi je kad poslije niza godina vidim svoj rad i prepoznam tadašnje mentalno stanje u kojem sam tada napravio grešku i pitam se kako sam to mogao sebi dopustiti. No, to je ipak dobro jer onda pamtite svoje greške i nadate se da ih nećete ponoviti .

Znači li to da ne volite da gledate svoje radove?

Ne volim , ali ja ih i nemam jer sam skoro sve svoje radove dao. Oni su i napravljeni da budu otisnuti, zalijepljeni, pročitani , bačeni …a onda idemo dalje.

Objavili ste i 9, 10 knjiga a zanimljiva je ona o posterima za pozorišne predstave za Šakspirova djela, kojih je bilo oko 1.100. Kako ste uopšte došli do te ideje i zašto ?

Kad puno radite imate i sreću . Kada mi je to palo na pamet i kad sam se obratio izdavaču , on se oduševio ovom jedinstvenom idejom istakavši da je odlično što će to biti na godišnjicu Šekspirove smrti. Ja o tome baš nisam razmišljao i eto zalomilo mi se. Dakle, pošto slične knjige nigdje na svijetu nije bilo, ja sam želio napraviti jednu baš takvu. Ali, pošto sam disleksičar, što znači da me pisana riječ ne voli puno i često me zeza, da bih postao pisac, morao sam naći žrtvu. To je bio moj veliki prijatelj Stiv Heler , veliki teoretičar grafičkog dizajna.
I eto, imao sam u svojoj kolekciji već dosta plakata sa tom tematikom i počeo sam ih dalje prikupljati sa svih krajeva svijeta. Za 20 dana bilo ih je već preko 500. Ali, onda je trebalo naći njihove vlasnike, dobiti fajlove i dozvole i to se zakomplikovalo. Ali sam, na kraju, ipak morao sve to što imam i katalogizirati. Sve se završilo na tome da sam imao plakate za predstave “Hamleta” iz Palestine, BIH, Džordžije, Indonezije, pa i iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore. Bilo je predivno sagledati kako se ista priča čita u razičitim kulturama, na različitim krajevima planete. Knjiga je ubrzo objavljena i prošla je dosta dobro upravo jer sam dao te različite kultorološke poglede ove teme a sve prikupljene pozorišne plakate sam kasnije poklonio raznim institucijama.

Kako ste reagovali na podatak da je basista rok grupe “Rage Against the Machine“ na leđima istetovirao ilustraciju nekoliko Vaših plakata ?

To je zaista meni bilo vrlo čudno. Ja nemama nikakvu tetovažu i ne bi je ni stavio .Ne zato što imam nešto protiv ovakve vrste ukrašavanja već zato što, ako bi stavio svoj rad na sebe i pogledao ga nakon tri dana, našao bi mu sto mana pa bi ga morao guliti žiletom da ga ne više ne gledam. Za tu grupu sam radio neke ilustracije, omote i majice ali nikad nisam imao želju da upoznam tog tipa , bilo mi ga je pomalo žao što taj moj crtež mora nositi cijelog svog života.

Bilo je zadovoljstvo otkrivati neobičan portret Mirka Ilića, umjetnika svjetskog ranga. Hvala Vam.

Sa pozicije Mjeseca svi smo mi svjetski. Hvala Vama.

Foto: Igor Kralj, Dubrovnik press, Hrvatsko dizajnersko društvo.