Miras promocija TIvat sa Draganom

Njegoš je zagonetka koja stalno intrigira

U galeriji “Pizana” u Porto Montenegru, u sklopu Purgatorija, održana je promocija knjige Miraša Martinovića” Drugoga sunca luče”. Pored autora o knjizi je govorio i Dragan Popadić, direktor Radio Tivta, a promociji su prisustvovali stalni predstavnik Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama ambasador Željko Perović, generalni konzul Crne Gore u Njujorku Zoran Janković i predsjednica opštine Tivat dr Snežana Matijević.

     „Kada je Njegoš u pitanju čini se da je sve napisano. Ali, Njegoš je velika nepoznanica, velika zagonetka. Zagonetka koja stalno traje i koja stalno intrigira. Poznato je da u istoriji u određenim narodima, u određenim trenucima rode se određeni ljudi kroz koje se artikuliše jedan narod. Kao što postoji grčko čudo, postoji i crnogorsko čudo. Jedno herojsko vrijeme grčko u Homeru i u tragičarima, a crnogorsko u Njegošu našlo je svoj reprezent. To je onaj trenutak kad jezik prelazi u poslovicu. Njegoš je taj koji bere te zrele plodove. Za sve koji su umrli imaš osjećaj da je umro. Za Njegoša imamo osjećaj da nije umro, da vječno živi. Godinama sam ga proučavao i vidio sam da je stalno živio na jednoj ganičnoj liniji. Na liniji između sna i stvarnosti. Samo na toj graničnoj crti mogu se primiti istine. A to ne može svako. Istine primaju samo kodirani ljudi. Njegoš je bio takav. Ja sam Njegoša tražio gdje se malo tražio, na toj graničnoj crti. Zato ova knjiga ima ima više slojeva. Stvarni okvir je posljednjih deset dana na Cetinju.
Bilo je mnogo biti ili ne biti u istoriji Crne Gore. Uvijek je u tim ključnim trenucima preteglo ono biti. To je tajna Crne Gore koja ima svoju vilu čuvaricu“ – rekao je Miraš Martinović.
    Miras Tivat publika „Vladiku su vazda pratile sjenke drugog svijeta. Nije im mogao pobjeći. A jednim očima se ne mogu gledati dva sunca. Kako to znamo? Davno je vladika živio. Al’, frekvencije su ostale. Na njih se Miraš prikopčao. Posebno onih posljednjih deset dana ovozemaljskog života vladike Rada. Kad je sa dušom zborio. Sa dušom koja se vinula u nebeske prostore. U beskrajni okean vozdušni. Kada duša hita svome Tvorcu. Iz carstva gnjilosti u carstvo svjetlosti.
Dal’ živi misao kad odemo podzemnom rijekom sa čijih obala se niko vratio nije? Truli li sjećanje ili traje nakon tijela? Ta su pitanja mučila Vladiku. Ta pitanja muče sve nas. Ali, nema odgovora. Ždralovi se vraćaju, ali sa onih obala niko se nije vratio da nam kaže.
Teško je pratiti Njegoša. Kako pratiti genija koji je sa besmrtnošću zborio? I on sam je govorio da „čovjek organ dosta slabi ima da izrazi svoja čuvstvovanja. Zato znake različite dava, različita tjelodviženija“. A koliko je tek teško pratiti pjesnikova snoviđenja. Moramo priznati da je Miraš nekako uspio. Pjesnik je otišao, ali i ostao sa nama. Sve nas na njega sjeća. Posebno njegova i naša Planina. Tajanstvena i čudna, oko koje vazda kruže neke više sile. Planina naših duša. Ostao je Vladika da nas čuva. Da briži. Da nas posavjetuje. Ako ga znamo prepoznati. Miraš ga je prepoznao!” – istakao je Dragan Popadić.