Nevenka Saveljić: Individualni pristup je danas put do cilja

Svjetski dan učitelja, kojeg je UNESCO proglasio 1994. godine u spomen na isti datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja obilježava se svakog 5.oktobra. Današnji dan prilika je da prepoznamo rad i napor koji ulažu učitelji i nastavnici u sveukupan razvoj društva. Cilj Svjetskog dana stoga je mobilizovati podršku za nastavnike kako bi se osiguralo da će i dalje ispunjavati potrebe budućih generacija, ali i podići obrazovanje na nivo društvene važnosti.

Je li rad učitelja i nastavnika zaista prepoznat kao jedan od najznačajnijih za ukupan razvoj našeg društva i da li se kao takav cijeni pitali smo učiteljicu iz OŠ “Drago Milović” Nevenku Saveljić u zajednici prepoznatu kao jedna od rijetkih koji praktikuju terensku i ambijentalnu nastavu:

Ako me pitate za moj lični utisak, ja sam izgradila svoju ličnost i svoje ime u gradu i smatram da sam poštovana, kako od strane djece tako i od strane njihovih roditelja, ali i kompletne lokalne zajednice. Na državnom nivou bi mogli malo više da se posvete toj profesiji, za koju i sami kažete da je sveta profesija. Mislim da je ulazak u dječiji svijet jedan veliki korak koji bi trebao da bude malo više cijenjen i podržan. Ako uzmemo finansijsku stranu, mogu da kažem da ja recimo volontiram već 30 godina u ovom društvu. Sebe smatram volonterom”.

Pojava vršnjačkog nasilja problem je sa kojim se suočavamo skoro svakodnevno, kako u osnovnim tako i u srednjim školama. Koliko su vama učiteljima tu odriješene ruke?

Ja sam uzela novu generaciju od pet i po i šest godina i sa ovom novom generacijom želim da izgradim jedan novi put, jednu novu stazu. Ako kažete da sam prepoznata u društvu, želim da budem još prepoznatija po tome što sam odlučila da sad u startu od djece se ne odvajam. Ne smijemo im dati mnogo slobodnog vremena da oni mogu da pokažu tu drugu stranu medalje. Živjela sam na Seljanovu i išla sam do Tivta, na putu od Seljanova do Tivta dva puta sam bila šutnuta od strane dječaka i djevojčica, mojih drugara koji su išli sa mnom.Tada se to nije zvalo vršnjačko nasilje, to je bila dječija igra. Ja danas želim da objasnim roditeljima šta je vršnjačko nasilje , a šta dječija igra.Nasilje nije ako se dvoje djece posvađaju i tu dođe do udaranja, međutim ako se to ponavlja, to je nasilje. Na taj način sam prišla i roditeljima,d aim kažem da je igra igra , a nasilje nešto što se ponavlja.

Kad je u pitanju uloga učitelja u spriječavanju vršnjačkog nasilja, kako objašnjavate današnje stanje u odnosu na ranija vremena?

Nama su ruke zavezane. Uzeli su nam iz ruku prvo ocijenu, u prvom ciklusu osnovne škole znate da je opisno ocjenjivanje. Ja nisam pristalica toga i kao neko ko je u učionici više od 30 godina teško se snalazim u tome. Jednom komunikacijom između djece, roditelja i nas koji smo u školi, možemo da stvorimo jednu pozitivnu atmosferu da do toga uopšte ne dolazi. Moj rad sa djecom je malo specifičan. Djeca I4 su danas bila mali mornari. Obišli smo brod Jadran u sklopu dječije nedjelje. Roditelji su kupili uniforme i djeca su danas bili mali mornari. Želja mi je da im kupimo i kecelje, ne one koje smo mi nosili, ali maker da to bude jednobrazno jer želim na neki način da izjednačim svu djecu. Neka bude ovo primjer pozitivne prakse koji će se prihvatiti i od strane kolektiva I od strane učenika.

Rad sa djecom je jedna od kompleksnijih profesija i onaj ko se odluči za ovaj poziv definitivno mora biti strpljiv, staložen , tolerantan, ali prije svega mora voljeti ono što radi. Slažete li se?

Slažem se u potpunosti. Opet se vraćam na ovu generaciju koju sam sad primila. To su neki novi klinci, to je 21. vijek i mi moramo ići u koraku sa njima, a ne oni nas da prate.Mi smo zaostali tamo negdje u vremenu. Sloboda govora je jako važna kod te djece, pa ćemo mi to usmjeravati na neki način. Moram vam ispričati što sam doživjela od jedne djevojčice Maše koja je tako otvorena za komunikaciju. Prišla mi je i rekla – ma slušaj ti mene, ja vidim da ti dobro voliš djecu – ta rečenica mnogo govori. Znači pružite im ljubav i od njih ćete dobiti ono što tražite, cilj će biti postignut.

Ispratili ste mnogo generacija, kakve su reakcije učenika kada dođe do momenta za rastanak?

Teško , kao i samo pitanje. Ne bih se voljela vraćati u jun kada sam to doživjela. Kažem da nema rastanka. Ja sam uvijek tu, uvijek sam u školi i ne samo za djecu koju vodim, tu sam za svu djecu, za sve njihove problem i radosti da podjele sa mnom. Što se tiče mog V4, mame su te koje su najviše plakale jer im je bilo teško da se odvoje od ovakve vrste rada.

Koliko roditelji imaju razumjevanja za Vaš način rada. Jedna ste od rijetkih koji se trude djeci pružiti više praktičnog nego teorijskog znanja. Kako roditelji reaguju na takvu vrstu obrazovanja?

Kad dobijem novu generaciju, ja obavljam individualne razgovore s roditeljima i  od njih saznam ono što mi je potrebno za rad sa tom djecom. Voljela bih da kažem da primjenjujem Montessori program u uslovima onakvim kakvim jesu, u ambijentu onakvom kakvom jeste u školi. Vi znate da mi nismo dovoljno materijalno obezbjeđeni da možemo tako nešto da postignemo sa djecom, ali maker te Montessori metode možemo da primjenjujemo sa njima. Individualni pristup je danas put do cilja. Od roditelja tražim da mi ispričaju sve od momenta začeća djeteta pa sve dok ih ne predaju meni kao učitelju, tražim od njih da mi ispričaju sve o svojoj djeci. Na kraju tog individualnog razgovora ja kažem da su oni rekli sve o svojoj djeci, a da će njihova djeca meni meni pričati o njima. Komunikacija između mene i roditelja je jako važna. Mi stvaramo jedan tim i mogu da kažem da imam veliku podršku od strane roditelja. Mišljenja o ovakvom radu su podjeljena. Kao društvo što je podjeljeno, tako su i mišljenja podjeljena. Ovo što ja praktikujem je ambijentalna nastava koja prija više djeci nego onima koji ih gledaju. Oni koji posmatraju taj naš rad pitaju se – pa uče li oni što, ili samo šetaju? Ta rečenica je baš izražena kod dijela građana. Ja nikada djeci ne kažem sad ćemo to naučiti nego hajdemo djeco da odradimo jednu igricu, pa kroz tu igru ja postignem svoj cilj. Mogu da odgovorim na to pitanje da mnogo više nauče nego kada sjede u četiri zida. Prilagoditi ambijent obradi nastavne jedinice, to je ambijentalna nastava.

Koliko imate mogućnosti uopšte da praktikujete tu vrstu nastave?

Ja sam nedavno medijima saopštila da pozivam grad da mi pomogne u tome. Nek se uključi lokalna zajednica da pomognemo toj djeci zdravo odrastaju. Tabla ne treba ni da postoji u prvom ciklusu osnovne škole, djeci treba obezbjediti ambijent i uslove za rad da to bude mnogo ljepše i zabavnije, da djeca nisu ni svjesna šta su naučili.

Poruka od Vas za sve buduće učitelje i sve one koji razmišljaju o tome da postanu učitelji.

Samo da što više ljubavi pruže djeci. Ljubav sve pobjeđuje. Kroz ljubav dobijamo sve od tih čistih kristalnih duša koje imaju samo pet ili šest godina kada dođu kod nas. 

Na poziv NVO “Pčelica” iz Podgorice u okviru obilježavanja dječije nedjelje, Nevenkino odjeljenje će sjutra posjetiti sajam knjiga i sa nekoliko učenika iz ostalih odjeljenja i Dorom Štampić, takođe učenicom OŠ “Drago Milović” nastupiti na koncertu sa Minjom Subotom.