kotor

Ni đavo bez straha

Piše: Mašo – Miško Čekić

Mjesec dana nakon velike i krvave pobune obespravljenog puka na pariskim ulicama februara 1848. godine, u Boki Kotorskoj stižu nemiri velikog događanja naroda. Uz vijesti iz Pariza stižu i one o revolucionarnim previranjima u drugim evropskim gradovima, a sa posebnom pažnjom pratile su se prilike u Austrijskom carstvu.
– Gotovo je sa velikom carevinom – tvrdili su njeni protivnici, a drugi su u velikoj pobuni naroda vidjeli dobar trenutak za ostvarenje starih težnji i namjera.

Bokelji su podijeljeni.
Jedni su budućnost Boke vidjeli u stvaranju zajednice sa Slavonijom, Hrvatskom i Dalmacijom, u sklopu Austrijskog carstva. Drugi su pozdravili ideju obnavljanja Mletačke republike, a treći su očekivali konačno ujedinjenje Boke i Crne Gore i sa žalom se sjećali ujedinjenja iz 1813.godine.
Sve ideje i prijedlozi su u igri.
Sazivaju se sastanci, pravi mali bokeški sabori, sa izjašnjavanjem u ime cijelog naroda. I mada značajni i veoma konkretni, kada su zaključci u pitanju, bokeški skupovi ne donose ništa novo u statusu Boke Kotorske. Bokelji odbijaju poziv za ujedinjenje sa Dalmacijom, Slavonijom i Hrvatskom u sklopu Carevine, a ideja o obnovi Mletačke republike, pristigla iz Venecije, ubrzo se raspršila. O ujedinjenju Boke i Crne Gore evropske sile nijesu željele ni raspravljati.
Nemirne 1848. godine u Grblju se ne priča samo o budućem statusu Boke Kotorske već se jasno konkretizuju, za razliku od ostatka Boke, osnovni životni problemi koje vlast odbija da riješi i nakon više zahtjeva Grbljana svim instancama. Stoga Grbljani prestaju da plaćaju poreze, ne poštuju sudove već uvode svoje, narodne sudove, a seoski glavari koji misle drugačije, jednostavno se smjenjuju.
Tako je u martu 1848. počela još jedna, u nizu grbaljskih buna protiv osvajača i tiranije, gladi i nemaštine.
Izbor poslanika za „prvu Konstituantu Carstva“, 26. jula 1848. godine, dobra je prilika za veliki protest u Kotoru i Grbljani to nikako nijesu htjeli propustiti. Protest su organizovali u dvorani gdje su bili svi viđeniji Bokelji i predstavnici vlasti, ali i na ulicama Starog grada.
Vlast, dovoljno poljuljana nemirima i krvavim bunama u mnogim dijelo-vima države, nije preduzela mjere protiv učesnika protesta osim što Grbljanima zabraniše prodaju svojih proizvoda na kotorskom pazaru. Zabrana nije stigla iz Beča, već je volja pokrajinskog poglavara.
To je prelilo čašu, pa Grbljani organizuju dva velika bokeljska skupa na kojima traže svekoliku bokeljsku pobunu. parizVećina seoskih i mjesnih glavara i knezova ne prihvata prijedlog Grbljana, ali su podržali zahtjev da se Grbljanima ukine zabrana prodaje na pazaru i od Beča zatraži smjena pokrajinskog poglavara.
Beč nedvosmisleno traži mirno rješavanje sporova sa Grbljanima, ali poglavar nije imao uspjeha u tome. Stoga je odlučio da u Grblju organizuje veću vojnu vježbu smatrajući da će demonstracija sile slomiti Grbljane.
I uredno postrojene trupe, sa topovima na čelu, krenuše za Grbalj.
Čim Grbljani opaziše vojsku, poruče Njegušima i Mirčanima da im priskoče u pomoć.
Nije trebalo dugo čekati!
Zazvoniše sva crkvena zvona na uzbunu, a istovremeno su niz lovćenske strane pristizale grupe Crnogoraca.
Vojna komanda procjenjuje da je blizu tri hiljade pobunjenika pod oružjem.
Planule su puške i topovi !
Kako Beč nije odobrio vojnu akciju, već samo pregovore kao način prevazilaženja „ grbaljskog slučaja “ – komandovano je povlačenje vojske iz Grblja i to, u strahu od Grbljana, dužim putem – preko Grbaljsko -Tivatskog polja.
Grbljanima i Crnogorcima pridružilo se i nekoliko Krtoljana, pa zajedno krenuše za vojskom.
Puna četiri sata trajalo je puškaranje, a samo zahvaljujući topovskoj vatri, vojska nije pretrpjela ozbiljnije gubitke tokom povlačenja prema Tivtu, odakle je po okriljem noći nastavljeno povlačenje preko Lepetana i Stoliva za Kotor.
Kada su ustanici stigli do Tivta, zatražili su pomoć Tivćana u borbi protiv vojske, ali je glavar mjesta to odbio. Dogovoreno je da će Tivćani omogućiti ustanicima prolaz kroz mjesto, a donijeće im kruh i vino koje će ustanici platiti.
Ustanici su uzalud čekali do duboko u noć da se Tivćani vrate sa kruhom i vinom.
Jedna grupa ustanika je otišla do prvih kuća da vidi što se dešava, ali je na njih otvorena vatra iz pušaka. Dva Crnogorca su poginula.
Za odmazdu, te noći napadnut je Tivat kojega su ustanici zatekli bez žitelja, osim dva straca i jednu ženu. Ubili su sve troje.
Sjutradan, ustanici su opljačkali Tivat, odakle je odnijeto sve što se moglo nositi. Toga dana, a bio je 28.septembar 1848.godine, ustanici su se razišli i vratili kućama.
Kada je Vladika Petar II Petrović Njegoš , koji je i prije kotorskog protesta Grbljanima poručio da budu mirni i pokoravaju se zakonima, čuo za pljačku odmah je reagovao znajući da će ga Grbljani i Crnogorci poslušati.
Zapovijedio je narodu da se opljačkano u Tivtu mora vratiti njegovom ujaku Vladu Prorokoviću koji će sve predati kotorskim vlastima, a ovi vlasnicima. Ko tako ne postupi biće doveden na Cetinje i strogo kažnjen – poručio je Vladika Rade.
Vladičinom pozivu odazvalo se skoro 400 ustanika, pa je veliki dio opljačkanoga vraćeno u Tivat.
Za događaje u Tivtu niko nije odgovarao. Čak se ni o pogibiji Crnogoraca i Tivćana nije sprovela istraga.
Vlast je ćutke prešla i preko pobune.
Sredinom oktobra amnestirana su sva krivična djela načinjena tokom pobune, ublaženi porezi, a Grbljani su potpisali sporazum o prihvatanju vlasti i svih zakona.
Državi je, očigledno, bilo dosta buna i ustanaka, a Grbljani su shvatili da više od ublažavanja poreza i oprosta ne mogu dobiti.
Narod bi rekao – ni đavo bez straha!
Kraj ustaničke i krvave 1848. godine u Austijskom carstvu dočekan je sa tek ustoličenim novim vladarom – osamnaestogodišnjim carom Franjom Josipom. Mirno je bilo i u Boki Kotorskoj.