Ljuljeta

Obrazovanje je najvažnije

Prema poslednjem popisu u Crnoj Gori živi 8.305 pripadnika romske i egipćanske populacije, a više od 48 odsto su žene.
Nije se lako suprotstaviti tradiciji svog naroda, nerazumijevanju okoline, hrabro ići naprijed i mijenjati kontekst u kojem se živi.
Ljuljeta Baljaj Vučković je jezička asistentica u kancelariji za pitanje Roma i Egipćana pri osnovnoj školi Drago Milović. Ponosno ističe da je majka dvoje djece, da je školu završila u Tivtu i Kotoru te da joj je obrazovanje jako važno:

Neki od uzroka teškog položaja Romkinja i Egipćanki u crnogorskom društvu su niska ekonomska moć, nizak stepen obrazovanja, visoka nezaposlenost, neadekvatni stambeni uslovi, socijalna neprihvaćenost a najjači su etnički stereotipi i predrasude zbog specifičnog načina življenja te populacije. Žene Romkinje i Egipćanke čine više od 50 posto populacije, poznate kao izuzetno ranjiva kategorija jer sui unutar same zajednice jako diskriminisane. Prisutan je i teret naslednog odnosa prema njima. Tu je i loš pristup zdravstvenim uslugama a posebno otežavajuća okolnost su ugovoreni brakovi kojih na svu sreću u Crnoj Gori vrlo malo ima a to je među najgorim oblicima kršenja ljudskih prava. U Tivtu ugovorenih brakova nema”.

Na pitanje da li žene same sebi mogu pomoći Ljuljeta Baljaj Vučković odgovara da su žene Romkinje i Egipćanke u najvećem broju neobrazovane i to je največi problem. One npr. ne znaju za ombdusmena ili broj policije. Za Centar za socijalni rad znaju uglavnom kada je MOP u pitanju:

Moram pohvaliti rad naše kancelarije jer preko nje mnogi roditelčji mi dolaze i pričaju o problemima na koje nailaze. Onda ja to prosledim Centru za socijalni rad tako da tu imamo dobru saradnju. Na taj način ih edukujem da je upravo to veza sa Centrom. Ako ne mogu tamo otići i ispričati problem, onda mogu doći kod nas, reći o čemu se radi pa ćemo mi dalje proslediti tu stvar. Tako mogu sami sebi pomoći. Djevojčice su jako pristupačne i žele da razgovaraju a ono na čemu naj više radimo jeste problem izostanka iz škole. Imamo dobar odnos sa nastavnicima koji nam prijavljuju izostanak a mi reagujemo tako što pozivamo roditelje, razgovaramo, pokušavamo saznati razlog izostanka. Pretežno, to počinje oko VI razreda, 12-13 godina, kada treba uticati na svijest roditelja da i djevojčice trebaju da idu u školu, da se obrazuju. Moram se pohvaliti da i tu imamo veliki uspjeh jer smo više puta reagovali pa su tri djevojčice nastavile školovanje”.

I ona sama se suočavala sa stereotipima jer su joj roditelji imali slična razmišljanja kada su djevojčice u pitanju i smatrali da joj je dovoljna osnovna škola i da ne treba dalje da se školuje:

Našla sam rješenje na neki način. Sama sam se finansirala radeći sezonske poslove da bih završila školu. U međuvremenu, moji roditelji su uvidjeli da sam upravu, da je to dobra stvar. Njihovo mišljenje je vjerovatno bilo nasleđeno ali sam se uspjela izboriti sa time da završim školu. Možda je pomogla moja upornost da završim školu i otvorenost u komunikaciji. Za sve ovo motiviše me to što vidim kako žive Egipćanke i Romkinje, kavi su njihovi uslovi za život i kakve poteškoće imaju a odgajaju djecu sa kojima radim i koje zajedno stimulišemo da nastave školovanje. Vjerujte, moj doprinos koliki je toliki je ali me čini sretnijom i hrabrijom da nastavim dalje”.

Ipak, najteže joj pada što prevladavaju loši uslovi života koji koče učenje, obrazovanje, zatim jezička barijera koja je djeci do trećeg razreda veliki problem na kojem treba mnogo raditi. Na kraju, ženama Egipćankama i Romkinjama poručuje da trebaju pokušati oduprijeti se negativnim dijelovima tradicije i običaja koji su vrlo prisutni, pomalo same rade na jezičkoj barijeri možda i uz pomoć tehnologije koja je danas sveprisutna, potom da redovno šalju djecu u školu jer ta ista djeca, svojim obrazovanjem mogu pomoći njima sutra.