Odavno je Patricia Pobrić svoj rodni grad Leverkuzen zamijenila Kotorom pa sebe smatra Kotorankom. Dijete je Njemice i Jugoslovena, dugo godina živjela u Americi i 2007 godine vtatila se kući, u Kotor. Poznati je građanski i ekološki aktivista a trenutno menadžerka opštine Tivat. Sve to joj predstavlja zadovoljstvo i ne zna šta je sve još očekuje. Kako rubrika Radio Tivta „Putovanja“ ima za cilj predstaviti daleke zemlje i načine života u njima, Patricia je svoju priču otpočela iz zemlje u kojoj je rođena:
„Naravno, ti njemački geni su ostavili određene tragove u meni. To su uglavnom radne navike, možda neka čvrstina, mada je drugi dio, sa očeve strane u Kotoru od 1945 godine. Moji su Kićevići porijeklom Vasojevići i to isto ima svoju veliku snagu. Prva sjećanja na putovanja me naj više vežu za Jugoslaviju. Moj otac se bavio import-eksport biznisom i veoma često, pošto su se moji rano razveli, mane i sestru tata stavi u auto i sa njim smo putovali po raznim sajmovima kroz Jugoslaviju a onda i šire: Italiju, Poljsku, Njemačku i tako dalje. Znači, baš smo puno putovali i to uglavnom autom ili taj famozni auto voz Ljubljana-Beograd i Beograd-Bar koga se rado sjećam.“
Ova sjećanja ostaju neizbrisiva a kad je prošlo neko vrijeme i kada je Patricia odlučila samostalno najviše je zavoljela Francusku. Na drugoj godini fakulteta, skupivši nešto novca, odlučila je da u Amsterdamu iznajmi vozilo i napravi krug po Evropi, živeći u autu samo sa jednim ruksakom.
„I tako sam putovala od Amsterdama do Londona kroz famozni kanal ispod mora. Engleska mi se nekako nije dopala. Bilo mi je suvoparno, ajmo reći dosadno, nisam osjetila privlačnost mada mi je žao što nisam nastavila do Irske. Nekako mi je taj kameniti predio više kao ovde, iako im je klima hladnija, više bi mi odgovarao ali nikada nisam stigla do tamo. Vratila sam se i krenula iz Pariza dole do Marselja i ta mala sela između su nevjerovatna i prelijepa, imaju istoriju i šarm koji osvaja. Onda sam prešla na Mont Blanc i selo Mont Blanc je isto bilo fenomenalno – kao iz bajke. To je malo selo, zamišljate sliku Hajdi u Švajcarskoj. Bilo je proljeće i ljudi su šetali ulicama, svaka drvena kućica je imala podrum a u njemu prodavnice. Ja sam ušla u jednu i zatekla drvene bačve okrenute kao sto a na njima sir debeo 30 do 40 santimetara, veliki kolut. Imate uzorke da probate pa kad odlučite koji vam odgovara, oni vam sjekirom precizno odsjeku koliko želite. Prosto nevjerovatna preciznost. Imaju odlične domaće kobasice i domaći hljeb. Onda fino sjedneš negdje na livadu, gledaš planine, cvijeće je oko tebe, raj… .“
Neki svjetski putnici tvrde da ih za neku destinaciju, Francusku naprimjer, vežu mirisi, druge hrana a Patriciu sve karakteristike podneblja zajedno sa mirisima i hranom. Ima naviku da jede egzotične stvari, uvijek nešto drugo. U Parizu dok je još putovala sa ocem probala egzotični Tatarski biftek, usitnjeno sirovo meso obogaćeno brojnim začinima.
„Tata, na žalost, više nije živ ali smo sa njim nevjerovatno uživali u hrani. To je tradicija koju nam je ostavio u genima da gdje god da odemo probamo nešto novo i lokalno. U jednom restoranu smo jeli escargon (puževe), predjelo koje se servira u tanjiriću sa udubljenjima a u njima puž. Dobiješ klješta i specijalnu viljušku sa dva kraka. Stave maslinovo ulje, bijeli luk, biber, malo limuna. Zajedno sa nekim domaćim hljebom je nevjerovatno. Eto, sve te stvari sam u Francuskoj probala a da ne pričam o vinima, degustacijama i divnim vinarijama koje imaju“.
Postoji selo u Švajcarskoj kakvo bi voljela da ima Crna Gora. Smješteno je na planini, dolazi se vozom koji, više liči na tramvaj, a automobila ni na pomolu. Očaravajuća tišina koju jedino remete kočije prevozeći dodatnu opremu za turiste:
„Nekako bi voljela da imamo više tih „bezvozilnih“ lokacija gdje možemo uživati u ljepoti netaknute prirode. Sjećam se i druge stvari u tom selu a to je bazen u zatvorenom iz kojeg možete da isplivate u otvoreni dio kroz neku plastičnu zavjesu i plivate napolju dok je okolo snijeg. Jednostavno uživate u toj vrsti rekreacije. Voljela bi to u Kolašinu, na Žabljaku i mislim da bi to bila prava atrakcija.“
Vratila se pričom u Njemačku. Saznali smo da je oduševljena zamkovima ali i vulkanima koje imaju odlične lokacije i mogu se posjetiti. Kako mnogo voli geologiju ima zbirku kamenja sa raznih lokacija – crnu, žutu i crvenu lavu, kristale. Bila je i u Rumuniji a prva asocijacija je sivilo kao u mnogim komunističkim državama. Generalno, ne voli gradove:
„Ljudi idu u Pariz da vide Pariz a ja ne. Uvijek bježim i u svim svojim putovanjima sam više voljela vangradske dijelove, predgrađa ili nacionalne parkove nego same gradove. Meni su svi gradovi isti a po prirodi sam introvert i volim samoću, prirodu, životinje pa bježim od gužve.“
Važan period u životu veže je za Ameriku. U kući se već govorilo o opasnostima sve očiglednijeg sukoba pa je dogovoreno da školovanje nastavi u SAD, da usavrši jezik. Prijavila se za projekat razmjene studenata-učenika i u četvrtom razredu srednje škole otputovala. Tada je mislila da će se vratiti za godinu dana:
„Nikako nisam htjela napustiti Jugoslaviju. Evo, ipak sam se vratila kući jer ja Jugoslaviju volim, ja sam Balkanac. Razmišljala sam da ću se brzo vratiti i naučiti jezik. Međutim, svi znamo šta se dogodilo devedesetih i ja ostadoh tamo na stipendiji, diplomirala sam matematiku i magistrirala organizaciono vođstvo.
Amerika je za mene zaista zemlj slobode i zemlja mogućnosti i kad sam već u zemlji u kojoj ne želim da živim odlučila sam to iskoristiti pametno – izgraditi se, naučiti, zaraditi, stvoriti. Prvi fakultetski dani su bili u Jangstaun (Youngstown) u američkoj saveznoj državi Ohajo (Ohio), na pola puta između Pitsburga (Pittsburgh) i Klivlenda (Cleveland), granici Ohaja i Pensilvanije (Pennsylvania). Nak nadno sam otišla na Dženiva koledž (Geneva College) da bi magistrirala. Univerzitet je bio u predgrađu Pitsburga a ja sam putovala jer sam već uveliko radila“.
Dugo godina je radila u firmi General Motors pa je stekla i zavidno mehaničarsko iskustvo, korisno i danas. Firma je nudila stipendije za magistraturu sa ugovorom da dvije godine nakon magistrature mora da radi za tu firmu a poslije je slobodni agent. Patricia je iskoristila priliku i nije se pokajala.
„Lijepe uspomene iz Amerike su uvijek vezane za putovanja. Radni dio je jako težak – imate veoma malo godišnjeg odmora, kao menadžer mnogo radnih sati od 6o do 70 sedmično. Njima je posao sve i previše oduzima od privatnog ili porodičnog života. Taj dio života u Americi nisam voljela.
Kad sam imala priliku da odem negde, to je bio neki nacionalni park ili samo sjednem u auto i vozim gdje me vjetar nosi. Odem u Floridu u moje omiljeno mjesto Ki Vest (Key West). Onda odem u Kaliforniju, autoputem 1vozim do San Diega, od vrha do dna zapadnog dijela države, sve sam proputovala. U to doba smo pratili košarkaške utakmice Sakramento Kinga (Sacramento kings) gdje su igrali Vlade Divac i Peđa Stojaković i kad god su dolazili u Pitsburg ili Klivlend obavezno smo ih pratili. Smatrali smo da su jugoslovenski tim iako Jugoslavije više nije bilo. Navijači su bili naši ljudi u Americi i bilo je vrlo zanimljivo čuti navijačke povike sa tribina na našem jeziku.“
Život van radnog mjesta je poprilično otuđen kaže Patricia, odeš na posao, vratiš se u kuću i provedeš u njoj puno vremena bez druženja. Komšije se uopšte ne poznaju ali postoji pozitivan aspekt te otuđenosti – mnogo ljudi volontira u nekom klubu, crkvi, crvenom krstu to pretežno stariji ljudi.
„Mi volonterima smatramo mlade ljude a zapravo tamo su u ogromnom broju volonteri penzioneri što im onda daje novi sadržaj i produžava aktivni dio života. Taj dio je dobar ali ponovo kažem, ta distanca između ljudi, nedostatak prisnosti, obavezno zaključavanje domova nakon virus je još gora. Sve mi je bilo supa bez soli, bež boja. Kad odete na Floridu ili u Teksas gdje ima stranaca, čim Latinosi uđu u sliku ili Afroamerikanci tu ima više boje. Topliji su, siromašniji i zato moraju dijeliti kuću ili se djeca igraju na ulici jer nemaju drugu vrstu zabave. U „bijelom“ komšiluku djeca se ne igraju na ulici“.
Ponovo se vratila putovanjima iz mladosti, goranima kada su sadili stabla na Avali ili Banjici ili putovali po Jugoslaviji uzduž i poprijeko:
„I ta sloboda u jednoj državi je ono što mi je srcu milo. Žao mi je što današnje generacije nemaju tu ljubav i slobodu da se kreću onako kako smo se mi kretali – na kampovanja, ekskurzije, radne akcije. Te godine kad sam bila na Banjici jedan dan smo išli na radnu akciju u arilje da beremo maline jer nisu imali dovoljno radnika. Ljudi su na kraju, da bi zahvalili za pomoć i počastili nas, ispekli prase. A okolina idilična: potočić, livade, kozice, prasići. Svi smo uživali. Jake zajednice, prosperitetne, srećne jesu one koje zajedno rade na svim aspektima lokalnog nivoa kroz vlonterizam, aktivizam, komunikaciju koliko god da je teška.“
Ne mašta o dalekim putovanjima van kontinenta. Želi da prvo sledeće bude u Hrvatsku na permakulturnu farmu jer namjerava da za sebe napravi neku sličnu. Ništa ekstravagantno ni veliko, mala kućica ili kolibica, da se preseli i napravi skromno gazdinstvo na permakulturnoj bazi, totalno u skladu sa prirodom.
Patricia tvrdi da će u budućnosti najbogatiji čovjek biti onaj koji bude znao sam sebe da ishrani. „Treba razviti sebe kako bi razvili druge“, kazala je Patricia i ponovila rečenicu sa početka priče: „Najljepša sjećanja mog života su sjećanja iz Jugoslavije i moje mladosti “