moja slika

Petkovićev „Grad ukletih“ u zbirci

Časopis “Afirmator” i izdavačka kuća “Presing” raspisali su konkurs za kratke priče fantastike, naučne fantastike i horora pod nazivom “Grad ukletih”. Na konkursu je učestvovalo 79 autora sa 80 priča iz Bosne i Hercegovine,
Hrvatske, Crne Gore i Srbije.
Na osnovu ocjene žirija, koji je radio u sastavu Tamara Lujak, Predrag Milojević i Mario Lovreković, u zbirku su ušle priče dvadeset autora, a među njima i priča novinara Radio Tivta, Andrije Petkovića pod nazivom Grad ukletih.

Ostali autori čiji tekstovi su ušli u zbirku su:
Alma Ajanović Zornić, Sarajevske vrane
Biljana Obradović, Klinika u gradu
Branko Mićić, Vampir
Danijel Jovanović, Komadići stakla
Dejan Jovanović, Troplet
Edita Spahić, Grad ukletih
Igor Ivanišević, Mrtvi Khalfani
Ladislav Babić, Epilog
Marija Muždalo, Sanjam isti san
Mira Satarić, Štamparija
Neven Pavlović, Grad koji luta
Nikola Šimić Tonin, Grad ukletih
Stanislava Smiljanić, Grad ukletih
Stevan Šarčević, Zašto poštar mrzi kišu
Sven Popović, Đavolje siroče
Tatjana Milivojčević, Beleg
Vedran Volarić – Nestali
Vesna Matić Karić, Zatvorenik
Vladimira Becić, Reci mi…

Evo nagrađene priče

Autobus se sporo kretao kroz kišnu jesenju veče. Ogromne kapi udarale su po prozorima. Za volanom je sjedao krupan proćelav čovjek, koji bi tek s vremena na vrijeme kroz zube nešto promrmljao:
– Do đavola više i sa ovom linijom i ovim poslom. Ovoliko kilometara, a samo jedan putnik. Šta ćeš u ovoj nedođiji?
Iza njegovih leđa sjedao je čovjek od četrdesetak godina. Neurednih brkova, u bež sakou, sa izlizanom kožnom torbom. Bio je to Marko Slugić, dugogodišnji advokat, samac koji je za sobom imao čitav niz neuspješnih slučajeva.
– Tu sam samo da prenoćim i ujutru nastavljam dalje – hladno je odgovorio.
– Ovdje ćeš teško naći smještaj. I kerovi ovdje rijetko zalaze. Uostalom, stigli smo… – reče vozač i uz škripu koja je na tren razbila monotoniju udaraca dosadnih kišnih kapi otvorio vrata.
– I kerovi ovdje rijetko zalaze… – ponovio je Marko u sebi riječi vozača i krenuo niz pustu ulicu sa nadom da će naći pristojno prenoćište. Pristojno za nekog ko u džepu ima tek nešto novca. Za nekog ko je krenuo da počne novi život, daleko od starih briga.
Poslije nekoliko desetina koraka, sa lijeve strane mračne ulice čuli su se tihi glasovi. Kafana „Sudbina“ pisalo je iznad teških drvenih vrata.
– Možda ovdje uspijem nešto da pronađem.
Marko je ušao u neveliku prostoriju po kojoj je bilo razbacano nekoliko stolova. Samo dva gosta, očigledno česti posjetioci ovog lokala, nijemo su ispod oka pogledali pridošlicu i okrenuli se.
– Dobro veče – reče Marko visokom suvomanjastom čovjeku za šankom. Želio bih nešto da pojedem, i ako mogu da prenoćim.
– Sobe su na spratu. Sad ću potražiti Mariju da Vam pospremi jednu. Vi za to vrijeme možete da sjednete. Služimo najbolje obroke u gradu. Nije to teško, budući da smo jedini restoran – odgovori čovjek i nasmija se piskavim, gotovo histeričnim smjehom. Zatim se okrenu i nesta iza paravana. Moglo se, po neprijatnim mirisima, naslutiti da je tamo kuhinja.
Marko je sjeo za stol u ćošku i počeo da čita jelovnik.
– Nije neki izbor, ali s obzirom da ne mogu da biram… – pomisli.
– Dobro veče. Mogu li da sjednem sa tobom. Znaš, Marko, ne volim da sjedim sam… Nikad nisam volio – prenuo je sredovječnog advokata nečiji glas.
Iznad Markove glave ukazala se prilika čovjeka koji je potpuno odudarao od mjesta na kom su se nalazili. Sijedi, uredno podšišani brkovi, otmenost govora… Dugačak, elegantan crni kaput i miris skupog parfema za tren su Marka ostavili bez teksta. Odmahnu glavom, uspjevši kroz zube da procijedi:
– Ko ste Vi? Znamo li se ?
– Ja tebe znam… To je za sad dovoljno – odgovori čovjek i iz kaputa izvuče špil karata. – Jesi li za to da prekratimo vrijeme jednom partijom?
– Ne… Ne! Ne kartam… Ne više… Uostalom kakve su Vam to karte… Nisam do sad takve vidio. Ne bih znao ni da se služim njima – uplašeno odgovori Marko.
– Ne sekiraj se, igra je laka. Samo uzmi jednu kartu iz špila i stavi je na sto – reče naočiti starac.
Kao po naredbi Marko pruži ruku ka kartama i gotovo nesvjesno spusti jednu od njih na stol.
– Hm… – promrmlja nezvani gost. Ova karta se zove Karta Zaborava. Njen broj je 12. Jesi li zaboravio Jelenu Marko? Svoju majku… Preminula je kad ti je bilo tačno dvanaest godina. Od upale pluća… Nikad se nije oporavila od one noći kad ju je tvoj otac na kiši ostavio ispred vrata. Sjećaš li se kako te je molila da je pustiš? Kako te dozivala? A ti nisi smio da mu se suprotstaviš… Zaboravio si njene suze, njene molbe… Ne krivim te. Bio si samo uplašen dječak… Ali zašto nikada nisi odnio cvjeće na njen grob? Zbog čega je kriviš?
– Kriva je… Kriva!!! Moj otac … On je znao da je ona kriva! Ona, a ne on… I ko ste Vi? Otkud Vi ovdje? Šta hoćete ?
– Doći ćemo i do toga Marko… Polako izvuci sledeću kartu. Tako je…
– O, Karta Ljubavi, prijatelju. Broj 26… Zar nisi imao tačno toliko godina kad si upoznao… Pomozi mi da se sjetim imena… Da… Vesna… Završio si pravo, vjerio se. Njen otac primio te u svoju kancelariju, svoju kuću. Pred tobom je bio divan put. Lijepa, mlada i dobra žena… Siguran život. A ti Marko… Odao si se sitnim porocima… Alkoholu… Kocki! Poslije smrti starog Koste ostali ste na ulici. Ni onda ti nije okrenula leđa, ostala je uz tebe, borila se da te vrati. Vjerovala u tebe… A ti…
– Stanite, stanite… Ne znate sve… Ja nisam više mogao, ja nisam više znao… Ništa, ništa nismo imali. Proklete karte, proklete karte !!!
– Ne kuni ih … Ove nisu krive za tvoj život. Sam si ih birao. A sad izaberi još jednu… Posljednju…
Marko izvuče kartu, a starac prošapta.
– Da, Karta Izdaje. Broj 38! Tvoj posljednji veliki slučaj. Sjećaš li se Branke… Imala je 19 godina. Vjerovala ti je… Znao si da je silovana te noći, sve dokaze si imao u svojim rukama, a na sudu si je ipak pustio da propadne. Krivci su pušteni. Znaš li šta je bilo kasnije? Osvetili su se… Opet su je silovali, i opet, i opet, i opet… Sve dok sama sebi nije presudila. Sram te bilo Marko. Prodao si život jedne djevojke zbog vraćanja kockarskog duga…
– Vi ne razumijete… Oni… Oni bi ubili mene. Kako ne razumijete? – ridao je advokat i sa oba dlana prekrio lice. – Ko ste Vi? Šta hoćete od mene? Odlazite !!! Čujete li me! Odlazite…
– Kako ne vidiš budalo… Ja sam sve ono što si ti tebao da postaneš. Ja sam sve ono što ti nikada nećeš biti. Loše si birao… I sad je kraj. Daj mi ruku. Odavde odlazimo zajedno. Istim putem.
Suvonjavi krčmar okrenuo se Mariji:
– Ne pospremaj mu sobu. Vrati ključ. Njemu noćas krevet neće trebati.
Na stolu, u kafani „Sudbina“, klonula je glava nesretnog advokata Marka Slugića, a njegovo beživotno tijelo ostalo je ukočeno na stolici poput velikog znaka pitanja.
dr Andrija Petković