Podvig Tivćanke Stefani Račić – na katamaranu prešla Atlantik

Naša mlada sugrađanka Stefani Račić je na katamaranu  sa još dvoje ljudi prešla Atlantik. Ovaj jedinstveni podvig 24- godišnja Stefani opisuje u pismu koje je poslala našoj redakciji:

17.11.2018 – Palma De Mallorca subota vece, negdje oko 19 casova.
Kisa je i Pedro i ja smo odlucili da se provozamo po ostrvu kako bismo ubili dosadu. (Unazad nekoliko dana smo dobili posao zajedno sa parom iz Izraela na katamaranu dugackom 23m. Plan je bio da zajedno letimo za Antigu i tamo se ukrcamo na brod, a za isporuku broda menadzment je platio drugu posadu.)
U neko doba dobijamo poziv da se pridruzimo brodu sto je prije moguce jer  posada koja je bila zaduzena za krosing nije bila u mogucnosti to da odradi iz nepoznatih razloga.
U pocetku se ideja nije svidjela nama ni kapetanu i njegovoj zeni ali na kraju smo pristali da letimo za Las Palmas gdje je brod bio usidren nakon krosinga sa Majorke.
Razne misli su nam prolazile kroz glavu, lose i dobre. Niko od nas nikada nije vidio taj brod a kamo li bio na njemu. Rasmisljas zasto je posada odustala od krosinga, mozda nesto nije u redu sa brodom, mozda je najavljeno nevrijeme, na TV, vidis vijesti sa Tenerifa gdje su talasi toliko veliki da ruse terase hotela na plazi. Meni najteza stvar je bila reci roditeljima da prekosutra idem preko Atlantika i da ne znam kada cu biti u mogucnosti da im se javim. Naravno, sve to zvuci strasno ali i dalje te vuce nesto da uradis to, osjecas adrenalin, razmisljas, ipak, je to Atlantik krosing o cemu neki ljudi sanjaju da odrade, to je put u nesto novo i nepredvidivo.

Dani u tisini , jedini zvuk je sum talasa i „landaranje“ jedra i sajli. OK, krenuli smo, na letu smo za Las Palmas i stizemo tamo u ponedjeljak oko 22 casa, kapetan nas ceka na doku i vozi nas na brod koji je usidren ispred luke. Upoznajemo njegovu zenu i prijatelja kojeg su pozvali sa nama jer je on jedini koji je presao Atlantik ranije.
Ujutro radimo check out, uzimamo gorivo (punjeno u bidone od neki 6L i velike bacve od nekih 150-200L) Sve to dobro osiguramo sa obije strane broda i krecemo.
Prvi dan sve je OK. Sutradan primjetili smo da nam se baterije ne pune preko motora sto znaci da moramo koristiti generator kako bismo ih punili a to dodatno trosi gorivo. U redu, sta da se radi, ne moze sve biti sjajno.
Dan, dva nakon toga pocinjemo da osjecam jako neprijatan miris u brodu, pumpa od crnog tanka ne radi i vaduh iz cijevi izlazi izmedju dvije kabine, sa tim smo se mucili sve do Kariba. Pokusavali da popravimo, ocistimo, operemo ali nije bilo pomoci.
Sledeca stvar koja nam se desila, na brodu su bile 4 boce plina, zbog loseg kompresora ostali smo sa jednom bocom i tako smo cijelim putem morali da stedimo plin i kuvali smo mozda jednom ili dva puta na dan.
U svoj toj frci, ne toliko velikoj ali dovoljno da te natjera na razmisljanje, uzivali smo u predivnim nocima punog mjeseca i sumu talasa. Nasa nocna smjena bila je od 23 casa do 4 ujutru, vec oko ponoci nebo iznad okeana pocinje da se oblaci i zvijezde se manje vide, jako cesto u to doba zna da bude malo kise.
Nakon nekoliko dana zbog ne tako dobrog vjetra odlucili smo da koristimo code 0 iako jedro nije bilo u najboljem stanju. Koristili smo ga mozda 3 dana dok jednog popodneva ,pred sam zalazak sunca, kad smo krenuli da spustamo jedro nije pukao vrh jedra kuda prolazi podigac. Jedro je upalo u vodu, otislo ispod broda zajedno sa svim skotama i od tezine pocelo da tone. Vrtjeli smo se u mjestu nekih 40 minuta sa talasima od mozda 2m , nekako smo uspjeli da izvucemo jedro napolje (zahvaljujuci Pedru koji nas sve zajedno moze nositi na krke brke 🙂 .
Svi smo se smirili i odlucili da pregledamo svaki dio broda da se slucajno nesto nije ostetilo. Kad smo upalili motore primjetili smo da nam ulazi voda preko lijevog safta, tu smo se svi malo uspanicili, saft je bio pomjeren zbog pritiska skote koju je jedro vuklo za sobom prije nego sto smo je okinuli. Bili smo nekih 400 NM daleko od Cape Verde ostrva i odlucili da se okrenemo i krenemo u tom pravcu kako bismo izvadili brod na suvo, popravili saft i uzeli jos goriva. Medjutim kad smo krenuli nazad vjetar nam je udarao pravo u provu a na katamaranu to zna biti jako neprijatno.  Mislila sam da ce se brod raspasti u komade, bila sam bijela kao snijeg i mislila kako cu prezivjeti jos 3 dana po takvom vremenu.
Nakon pola sata jedrenja nikome me se nije svidjelo kako se brod ponasa i odlucili smo da ipak ne idemo za Cape Verde vec nastavimo za Karibe.
Dani su prolazili sporo i bez vjetra, uspjeli smo da privremeno popravimo saft, ako ista zaustavimo curenje vode.
Tih dana vidjeli smo prve kitove pilote, izgledalo je nevjerovatno vidjeti tako velike zivotinje u nedodjiji. Delfini su svakodnevno surfovali niz provu, desetine delfina. Nekad se znalo desiti da vidimo pticu ili makar „flying fish“ za koju bismo mislili da je ptica.
Tih dana uhvatili smo i prvu Tuni i danima nakon toga hvatali smo Mahi Mahi ribu. Ribali bismo samo kad bismo pojeli prethodni ulov.
Negdje na polovini puta otvorili smo spinaker, svi smo bili pod velikom tenzijom i nismo htjeli  jos problema, ali nismo imali izbora, spinaker je morao da ide gore. Prvi dan je prosao dobro. Slledeci dan primjetili smo da nesto nije u redu sa podigacem, momci su se popeli na vrh jarbola ( na 3m talasa)  kako bi provjerili sta nije u redu. Blok kroz koji prolazi podigac jedra bio je ostecen sto je znacilo da ne mozemo koristiti spinaker.
Sutra dan odlucili smo da ipak koristimo spinaker ali sa podigacem od code 0 jedra. To je funkcionisalo kratko vrijeme dok konopi nisu poceli da se stete od prevelikog pritiska i morali smo da ih kratimo svaki put nakon koriscenja spinakera.
Posljednja 3-4 dana jedrenja nebo je bilo vedro, nikad u zivotu nisam vidjela toliko zvijezda, lezali bismo na krmi i posmatrali. Isto kao i planktone koji se osvjetljavali put iza nas. CAROBNO!!!
Na putu smo ustedjeli nesto goriva pa smo posljednja tri dana konstantno koristili motor i konacno nakon 18 dana stigli u predivnu Antigu gdje cemo nakon dugog krosinga uzivati na pjescanim plazama i svim carima ovog tropskog ostrva prije nego sto krenemo sa daljnim pripremama za posao.
Ako je nama ovako bilo preko Atlantika, mogu samo da zamislim kako je jedrilicarima na Volvo Ocean Race-u i koliko se puta zapitaju „sto meni ovo treba u zivotu“ hahaha. Ovao je jedan predivan zavrsetak 2018. godine i jos ljepsi pocetak nove. Sada je red za pisanje nove liste zelja jer je prethodna ispunjena. Ove godine ispunila sam vise zelja nego sto sam ocekivala, za neke kao sto je prolazak kroz Suec nisam se puno ni nadala, ali su se ipak desile. Suec, Korint, Gibraltar, Atlantik. Sta je sledece?! 🙂